Zemlja u kojoj se stotine tisuća ljudi angažira za uskraćivanje prava nacionalnim manjinama ne može biti mjesto gdje se može slobodno i sretno živjeti.
Pod izlikom ideologija, u Hrvatskoj su nacionalne manjine gotovo nestale. Za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Hrvatske su praktički nestali Židovi, dok su Romi i Srbi proganjani i desetkovani. Za to se pobrinuo ustaški režim, onaj isti koji je, tih godina, zabranio ćirilicu. Od 1945, znači poslije Drugog svjetskog rata, lijevi su se revanšizmi, a devedesetih godina opet desni, pobrinuli da iz popisa stanovništva, masovnim preseljenjem, nestane milijun pripadnika nacionalnih manjina, ako brojimo samo Nijemce, Talijane i Srbe. Četvrtina stanovništva današnje Hrvatske.
Naravno, bez autoritarizama XX. stoljeća to se ne bi dogodilo, ali pripadnici manjina su, poslije rata, sanjali antifašizam pa i komunizam drugačiji od onog koji se, u dijelu istjerivanja manjinskih naroda, zasnivao na teorijama Vase Čubrilovića, omiljenog u prvoj i drugoj Jugoslaviji, a u svom devetom desetljeću života čak Miloševićev savjetnik. Nadali su se i u drugačiju hrvatsku demokraciju od one "demokrature" koja nam se dogodila devedesetih godina.
Nasuprot tome, dva desetljeća slušamo i čitamo da u Hrvatskoj vlada najveći stupanj zaštite ljudskih prava, da imamo najbolje zakone na svijetu, da smo razvili takvu razinu garantiranih prava nacionalnih manjina da, zapravo, mnogi smatraju da manjine imaju veća prava od većine, da su Hrvati diskriminirani i da se tome već jednom mora stati na kraj. Takav je mentalitet opasan. On je prijetnja za sigurnost ostatka ostataka onih koji su, da nisu bili protjerani, mogli danas predstavljati 25 posto stanovništva, a ima ih jedva 7 posto. Takvu destrukciju manjinskih zajednica, možemo nazvati kako želimo, ali činjenica je da je danas Hrvatska gotovo etnički i vjerski homogena zemlja.
Referendum za ukidanje dvojezičnosti nastavak je takve politike i takvog isključivog mentaliteta. Vukovar, čijoj se žrtvi svi poklanjamo, u ovom je slučaju korišten samo kao izlika i povod, a zapravo je opet žrtva. Sve oko pitanja uporabe ćirilice u Vukovaru je politika. Podjele i rane će se produbiti jer mir i
rekoncilijacija još nikome nisu u interesu. (Piše Furio RADIN)
Napokon, pitanje koje je sročio Stožer za obranu (hrvatskog) Vukovara i koje se sada šalje na provjeru Ustavnom sudu je političko i nema nikakve veze s Vukovarom, njegovom sudbinom i posebnošću, a kamoli pijetetom. To pitanje govori o tome da manjina, kako bi mogla slobodno koristiti svoj jezik, u određenoj lokalnoj samoupravi mora biti većina. Ovo pitanje predstavlja apologiju oduzimanja prava nacionalnim manjinama: samo većina ima pravo, gdje god se ona nalazila. Koliko god se zakamuflira otvorenim ranama Vukovara, referendumsko pitanje ilustrira samo stav one politike koja smatra da ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju prestaje predstava davanja prava nacionalnim manjinama.
Na kraju, Hrvatska nije prva niti posljednja zemlja koja se pokušava odrediti protiv dvojezičnosti. Nama, koji živimo na granici još je uvijek
svježi marš protiv dvojezičnosti u Trstu, krajem 80-ih godina. Ali tamo nije bilo pretvaranja i sve su se stvari zvale svojim imenom: u povorci su bili neofašisti, na čelu s Almiranteom, a demokrati su se nalazili s druge strane barikade. Što se kod nas dešava i tko kime manipulira, pokazati će budućnost.
U svakom slučaju jedna je stvar već sada jasna: nakon uporabe, Stožer za obranu (hrvatskog) Vukovara će biti potrošen i zaboravljen, a grad će i dalje živjeti sam, kao što je sam živio posljednja dva desetljeća.