"Habemus papam" nije samo naslov slavnog filma Nannija Morettija, u kojem se izabrani poglavar Katoličke crkve ne uspijeva pojaviti na balkonu koji gleda na Trg Svetog Petra i tako zaokružiti ritualni čin koji se inače ne može smatrati okončanim.
Te riječi su i objava Crkvi, shvaćenoj kao zajednici svih katolika, da je izabran novi, u ovom slučaju 266. nasljednik prvog rimskog biskupa Petrusa, koji je postavio kamen temeljac buduće kršćanske planetarne zajednice.
"Habemus papam", s vjerskog i emotivnog stanovišta, znači da je na zemlji novi namjesnik Isusa Krista, kojeg se, ne bez razloga, mora zvati Vaša Svetosti, i predstavlja ogromnu radost milijarde i 200 milijuna katolika u svijetu u ovom trenutku. Te riječi znače i nadu za boljim i pravednijim svijetom i, ne manje važno u ovom trenutku, za boljom Crkvom.
Papa je nešto što katolici, po vjeri ali i po tradiciji i kulturi, doživljavaju kao nešto posebno, odnosno kao snažnu i trajnu vrijednost. Za moju i generaciju mojih roditelja utjelovljenje takvog emotivnog doživljaja bio je Ivan XXIII., ili "papa buono" (dobri papa), a za moje kćerke Ivan Pavao II. ostao je jedini i neponovljivi.
Ivan Pavao I. umro je nakon 33 dana od ustoličenja i ostao je u kolektivnom pamćenju po njegovom zaraznom osmijehu, ali i spekulacijama o njegovoj smrti, te po tome što se otkrilo da je imao velike planove za reformu Crkve, u progresivnom smislu.
Papa Franjo (ne prvi, dok još nema drugog, kao što je objasnio PR Vatikana, padre Lombardi) prvi je član Družbe Isusove (Isusovac) među svim papama, prvi Južnoamerikanac (što je daleko važnije od njegove argentinske nacionalnosti ili talijanskog porijekla) i, začuđujuće prvi Franjo, dok ih je Hrvatska imala čak dva (Franjo Josip i Franjo Tuđman) i poslijeratna Pula jednog: Franjo (alias Francesco) Nefat.
Jorge Mario Bergoglio, Papa Franjo, zanimljiva je ličnost, idealan izbor za vrijeme u kojem se danas nalazi Crkva. Latinoamerikanac, ali ne, kao mnogi uvaženi isusovci i franjevci s juga američkog kontinenta, pobornik teologije oslobođenja.
Čak je i dao ostavke s važnih funkcija unutar Družbe Isusove u znak protesta protiv politizacije argentinske Crkve. I danas mu majke s Plaza de Mayo zamjeraju da se nije zauzeo za pronalaženje njihovih desaparecidosa. Konzervativan je i u pogledu pobačaja, kontracepcije i homoseksualnih brakova, toliko da ga je kontroverzna argentinska predsjednica Kirchner, prozvala čovjekom sa srednjovjekovnim stavovima.
Ali to je samo jedna strana medalje, presudna za neke, manje ili nikako važna za druge jer je Franjo naprosto izuzetan. Umjesto da je proklamira, tadašnji kardinal Bergoglio živio je svakodnevno svojevrsnu teologiju oslobođenja. Isusovci se ne zavjetuju na siromaštvo, ali on je živio jednostavno i oskudno, i jasno zašto je njegov uzor Franjo Asiški.
Nije prihvatio nadbiskupsku luksuznu rezidenciju u Buenos Airesu i živio je u skromnom stanu s malom peći za grijanje, neki kažu da je kao kardinal kuhao sam svoje obroke, vozio se javnim prijevozom, bio je pastoralno blizak siromašnima i bolesnima do poniznosti ljubljenja nogu oboljelima od AIDS-a.
Bezbroj puta je govorio i zalagao se za strukturalne promjene, bio je izuzetno socijalno osjetljiv i zalagao se za one koji najmanje imaju, drugim riječima za pravdu. Isti cilj kao pobornici teologije oslobođenja, ali sasvim drugačijim sredstvima, solidarnošću nasuprot revoluciji, ljubavlju prema bližnjima nasuprot političkom zalaganju.
Imamo papu, nakon ostavke Benedikta XVI., za kojeg se može rabiti termin revolucionarna, jer nitko od sljedećih katoličkih poglavara neće moći odbaciti mogućnost napuštanja vatikanskog prijestolja prije smrti.
Papa Franjo ulazi u svoj pontifikat u vrijeme kada su Crkva i svijet u krizi, sa stavovima ukorijenjenim u tradiciji, ali vrijednosno čvrsto i duboko na strani obespravljenih, što objašnjava i njegovu, kako sam negdje pročitao, ljubav prema Dostojevskom i Borgesu.
Ne možemo dijeliti neke njegove stavove, posebno one prema slobodi izbora, u svim svojim varijantama, ali u svijetu u kojem više nitko nije socijalno osjetljiv, i ljevica često postoji samo zato da opravda i amnestira sve ciničniji globalni kapital, papa u službi siromašnih sigurno je novost koju pozdravljamo. Zato ćemo i mi, sa svim ljudima dobre volje, skandirati "Viva Francesco". Za "Živio Franjo" trebamo još skupiti snagu. (piše Furio RADIN)