Piše: Furio Radin
Verudexi Barakeri - tako pjeva Tamara Obrovac u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na CD-u piše fonetski, istro-venetski prvi i čakavski drugi puležanski kvartovski naziv. Za mene, potomka četiri generacija Barakera i "kreatora" pete, s kojom sam se, na žalost, prerano iselio iz jedine zajednice kojoj sam istinski pripadao, to je glazba koja pogađa cervikalni dio kičme. I proizvodi trnce koje nitko ne može zaustaviti.
Barake nose tako ružan naziv da novi Barakeri nerijetko kažu da žive na Stoji, zadnjoj stanici kurijere prema gradskom kupalištu. Ali nije tako. Barake, Valkane i Stoja, su tri predivna mjesta, ali i sasvim različite točke mikrokozmosa u kojem je par stotina metara predstavljalo ozbiljnu udaljenost. Sama granica između Baraka i Verude proizvoljna je, a sigurno je da je početak prve uspon Gospe od Mora, a druge popularna "eskrivina", odnosno Mornarički park. Nekada je osnovna škola bila nasuprot "masbaraka", dakle na Barakama, kod današnjeg Konzuma, a danas , nakon bombardiranja, je na Verudi, samo stotinjak metara iznad, tako da je idealna granica između Barakera i Verudeža negdje oko postojeće škole.
Oko te granice odigravale su se mitske tučnjave, o kojima svi pričaju a nitko nema konkretne informacije. Sigurno se nešto desilo, ali još je sigurnije da su u imaginarnom svijetu tih dviju kvartova, posebno mladih, postojala samo ta dva pojma, Barake i Veruda, dok je sve ostalo bilo suvišno. Za ići u Centar, Giardine, Arenu, morao si stavljati bolje hlače i košulju, dok su Kaštanjer, Grega i Šijana spadali u daleke ruralne predjele, jedva vrijedne spomena.
Tamara Obrovac pjeva o farabutima, Verudexima i Barakerima, "danas trabakuli, a nekad remorkeri", što savršeno odražava kvartovski mentalitet uopće, a puležanski posebno. Kao što u nekim područjima ispadaš neznalica ako nisi dovoljno suvremen, kada se govori o Barakama i Verudi, si "ignorante" ako govoriš moderno. Ne samo što je nekada bilo bolje, već je nekada nešto uopće postojalo! Tako samo "mona" može reći da se barakeri kupaju na Stoji ili na Valkanama: oni su svi na Paoleti, kod klaonice, gdje katkad zaplutaju goveđe iznutrice. To što već 50 godina nema više niti klaonice pravog (nekadašnjeg) stanovnika Baraka ne zabrinjava: ako se legenda sukobljava sa stvarnošću, ona ne može izgubiti.
Svaka generacija Barakera i, valjda, Verudexa (u njihove se poslove ne petljam) ima svoju istinu, i sve su te istine već prošle, čak i ona od "novih" Barakera koji su prije dvadesetak godina, na ulazu u današnju ulici Lussi, a nekada Cappellini, napisali "Ovo je Bronx". I, kako dolikuje istini, sve su one apsolutne, tako da je moj tata Claudio bio neznalica pred nonom Ettoreom, a ovaj pred pranonom Eugeniom. Svi Barakeri i svi proleteri, koji su "u grad" išli nedjeljom gledati kako gospoda jedu sladoled.
Apsolutna istina poklekne samo pred emocijama, jer su one osobne, ako ih dobro skrivaš nitko ih ne vidi. Prelazeći na istro-venetski, Tamara zato izražava nešto univerzalno, kao suvremeni Petrica Kerempuh. Pjeva "quel che xe e quel che va, quel che vien xe ormai passa, go bala e go sogna, quel che iera xe passa". Teško prevedivo, ali, još jednom, apsolutno istinito, barem do slijedeće generacije.