Često, kada ramišljam o pulskoj urbanoj kulturi, postajem rob jedne slike iz prošlosti, svojevrsnog fleša koji me vraća na početak '60-ih godina prošloga stoljeća. Mjesto događanja je bivše kino Beograd, još bivšiji Nazionale, a nakon posljednjeg osamostaljenja Divićgrad, pa Pula, da bi napokon postao garaža i tko zna što još drugo. Ali to je druga priča.
Naša se priča nastavlja u dvorani, prepunoj Puležana, jer se prikazuje biografski film Giuseppea Verdija. U flešu sjedim sam, ali volim misliti da je sa mnom moja nona Maria, jer je u kinu prisutno pola Baraka. Zorno se sjećam Giorgia Apata, crn kao vrag, mišićav i prgav, koji je kasnije emigrirao u Australiju… Tu je i Maria Ferro, iz našeg stubišta, ona ista kojoj je bio dijagnosticiran rak i kojoj su dali šest mjeseci života pa se odlučila posvetiti vinu, i sretno proživjela sljedećih dvadeset godina. Ne sjećam se Donaggia, ali je onaj dan naprosto morao biti u kinu, jer je u minijaturnoj radničkoj spavaćoj sobi iza kuhinje stana njegovih roditelja, osim kreveta, imao samo radio, gramofon i slušalice domaće izrade kako bi mogao po cijele noći slušati operu. Tu je i Nadia, moja kolegica iz razreda, sa stricem koji pjeva u zboru (još radničkog) kulturno-umjetničkog društva Lino Mariani, i njegov se glas u izvedbama, štogod to značilo, "najviše čuje".
Tu je mnogo Puležana, kino Beograd je veliko, a Pula je još uvijek grad s kulturom ne samo talijanske melodrame, već općenito opere, jer je Smareglia bio pobornik Wagnera, kada su se u pulskim krčmama wagnerijanci i verdijevci znali ozbiljno, čak i fizički obračunati. I jer je veliki Beniamino Gigli pjevao u Areni, i objedovao kod Smoljice, u Nezakcijskoj ulici, koja je kasnije prozvana "majkom partizana", jer ih je hranila na katu, dok su u prizemlju bančili "oni drugi".
Opera je bila toliko popularna u svim društvenim slojevima da je jedna od glavnih životnih priča mog pranona Gaetana bila da je završio u pritvoru s Endrigovim ocem, odličnim tenorom, jer su pod priličnim gasom u krčmama pjevali operne arije.
Zato je taj dan kino Beograd bilo tako puno unatoč čestim prekidima filma, uzrokovanih električnim kuršlusima, možda slučajnima a možda namjernima jer je tih godina komitet nije volio da se puno ljudi nalazi kako bi gledali film o Verdijevom životu. Nisu shvaćali, a mislim da ih nije ni zanimalo, da je melodrama pučka, radnička glazba, da su ju u Puli pjevali i lučki nosaći, bravari i zavarivači iz Uljanika, običan narod koji je u oštarijama, na taj način, afirmirao svoj urbani identitet.
Iznio sam taj događaj iz nekoliko razloga. Prvi je da, za mene, on ima sentimentalno značenje jer opisuje jednu Pulu koja je postojala, i koju nismo znali sačuvati. Drugi se nadovezuje na prvi: Pula ima fragmentarnu, krhku, vulnerabilnu kulturu, koja se prekida nakon svake društvene traume. Ti se fragmenti mogu odnositi na kinematografsku kulturu, na rockersku scenu, na radničku kulturu, posebno Uljanikovaca, na kulturu posebnih urbanih mjesta, kao što su Giardini, ili šijanski Kaiserwald, ili kupalište Stoja, pa čak i na kvartovske subkulture, posebno barakera i verudeža.
Ta fragmentirana kulturna pulska prošlost trebala bi naći zajednički jezik sa suvremenom Pulom, s novom gradskom kulturom koju jedva poznajemo i koja nikako da se integrira u neku artikuliranu ili barem smislenu cjelinu. Možda ćemo doživjeti da se nametnu drugi modeli, Dimensiona ili Outlooka, ili bikerski.
Nadam se da ipak neće. Možda sam patetičan i staromodan, ali osjećam da smo Giardine, Uljanik i operne arije u oštarijama barem dijelom gradili mi, i da trebamo nači analogije u današnjoj urbanoj pulskoj kulturi.
Nasuprot tome, tehnoglazba, ili kako se ona danas zove, dolazi nam u paketu, i u istom omotu odlazi, s menadžerima koji su je donijeli. (Piše Furio RADIN)