Toliko smo čekali samostalnost, slobodu i demokraciju, a kao za peh ove godine Uskrs pada u nedjelju. To je, po usmenoj predaji, izjavio jedan od poznatih političara 1990., s jednom nogom još na cesti a s drugom, atletskim skokom, već u kolima novih pobjednika.
Što očekivati od onih koji su, godinama ranije, bili ukinuli Uskrs državnim dekretom? Njegovu su duhovnu stranu gurnuli u strogu i konspirativnu privatnost, a onu svjetovnu jednostavno kalendarski premjestili malo dalje te je praktički sublimirali prvomajskim praznicima.
Puležani su, jednostavno, piknik u Šijani prebacili s Pasque i Pasquette na 1. maj, i, za svaki slučaj, produžili ga s dva na tri dana: neka se vidi da smo i u tome bolji od onih prije!
Mislim da su zabrane iz prošlosti, barem što se Pule i Istre tiče, transformirale hedonističku i gozbenu komponentu Uskrsa iz društvenog u privatni ritual, često samo obiteljski. A tako je ostalo sve do danas.
Natale con i tuoi e Pasqua con chi vuoi (u prijevodu: Božić sa svojima, a Uskrs s kim god želiš) više ne vrijedi. Danas su jedina šira okupljanja ona vjerska, dok je običaj većih druženja u prirodi gotovo izumro. Iznimno, u Umagu grupa starosjedilaca na Uskrsni ponedjeljak organizira roštiljadu, ali, da nitko ne bude zakinut, isto čini i za 1. svibnja. Drugih informacija o proslavi Uskrsa u zajednici, a ne samo u familiji, nemam.
Naravno, povlačenju u privatnost kumovao je i razvoj tehnologije. Danas se radost Kristovog uskrsnuća, čak i za vjernike, dijeli Facebookom. Tako se savjest i vjera stavljaju u standby, do sljedeće prilike. Kriva je i ekonomska kriza, posebno za zatvaranje ne samo u privatne okvire, koje pretpostavljaju barem obitelj i užu rodbinu, već i u sebe. A u nekim slučajevima u samoću pa i u sebičnost, što pretpostavlja voljni čin okretanja leđa drugima.
Uobičajeno je kriviti druge za propuste, a sebe amnestirati. To je i prirodno: ako već boli, neka bude odgovoran netko drugi. Ipak, činjenica je da bez zajednice osjećamo da nešto nedostaje, za što smo i sami krivi. Proliferacija internetskih, virtualnih zajednica pokazuje da samoća itekako boli.
Zajednica je oblik društvenih skupina koje teže zajedničkom cilju, obično spontanom i emotivno nabijenom, koja se postiže velikom međusobnom kohezijom njenih članova. Osjećaj zajednice je, dakle, nešto što pretpostavlja prihvaćeni projekt i jaki grupni identitet.
Shvatili ste da je Uskrs, koliko god bio vjerski važan, za mene zanimljiv u svjetovnom smislu tradicije, ali samo u onom obliku koji služi očuvanju zajednice i njenog identiteta. Ne zanimaju me sve zajednice, primjerice koga briga za onu tvorevinu koja sebe naziva obavještajnom zajednicom. Interesiraju me one koje su otvorene za sve ljude dobre volje, svima koji su okrenuti više prema drugima nego prema sebi.
Prvo kršćanstvo i prvi komunizam imali su u sebi upravo ove vrijednosti. Poslije su se umiješali kler i partija, i uprskali sve što je bilo lijepo i važno, ali ta je priča već mnogo puta ispričana. Ipak, neka se zna da smo do sada propustili barem dvije dobre prilike da ljudska zajednica bude bolja.
Svima vama koji niste uprskali ništa želim od srca sretan Uskrs, i, kad smo već kod čestitki, neka se nađe i jedan glasni: "Živio Prvi maj!". (Furio RADIN)