Edit je izdavačka kuća talijanske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji. Od 1944. tiska "La Voce del Popolo", svakodnevno na 32 stranice, što je svojevrsni fenomen za tako malu etničku skupinu. Čitavih dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata La Voce je bio jedini dnevni list u Istri. Danas predstavlja svojevrsni simbol prisutnosti Talijana u Istri i Rijeci. Zajedno s dvojezičnošću, talijanskim zajednicama, školama i vrtićima, također je i pokazatelj specifičnosti jednog područja. Čvrsto vjerujem da smo na tu specifičnost "transnacionalno" ponosni, odnosno da je ona podjednako važna za Hrvate, Talijane i za sve one koji se u Istri osjećaju autohtono ili koji jednostavno tu regiju vole.
Danas, nakon 70 godina postojanja, Editu i La Voce prijeti ozbiljna redukcija zbog drastičnog smanjenja dotacija i nagomilanih dugova što znači gubitak radnih mjesta, a možda i gašenje. Reći ćete, kao i mnoge druge novine. Na kraju krajeva Vjesnika više nema, l'Unita je nestala, kao i brojni drugi naslovi. Mnogi mediji su u problemima, i to ne izaziva nikakve skandale.
Problem s Editom je da su ove novine unikatne: ako se ugasi La Voce, nitko neće preuzeti njegovu ulogu. Isto će se dogoditi s dvotjednikom Panorama, s časopisima za djecu i za kulturu Arcobaleno i la Battana. Takve tiskovine ne postoje radi tržišta, već radi očuvanja identiteta. One su rezultat rada novinara, grafičara, fotoreportera i svih onih koji iza kulise omogućuju da se čudo manjinskih novina svakodnevno događa za mali krug čitatelja, ali u usporedbi sa svjetskim.
Ako La Voce neće izlaziti, neće nestati jedan, već jedini dnevni list na talijanskom, i općenito na nekom stranom jeziku u Hrvatskoj. Zapravo, ugasio bi se glavni prijenosnik talijanske kulture, posebno regionalne, u Istri i Rijeci. Ta istro-venetska i istro-romanska kultura, sve manje prisutna u svakodnevnoj komunikaciji, izgubila bi svoju javnost i postala privatna, okovana između četiri zida obitelji koje još uvijek govore talijanski.
Na kraju nešto osobno. Rodio sam se u redakciji La Voce jer je pulsko uredništvo u to vrijeme bio stan moje obitelji. Moj otac Claudio imao je dar pisanja i u tim je poslijeratnim godinama postao novinar što je i ostao cijeli život. Sjećam se njegovog neprestanog tipkanja na velikoj Remington pisaćoj mašini, a kasnije na modernoj Olivetti, uvijek u indigo kopiji jer su bila takva vremena. Na početku je imao i službeni Rog bicikl jer je novinar morao brzo stići na mjestu događaja.
I ne samo to - i ja sam postao novinar. Dvije godine moje adolescencije, od 15. do 17. godine, posvećene su sportskom novinarstvu. Svaki sam dan pisao o boksu, biciklizmu, odbojci. Rijetko o nogometu jer je to bila domena starijeg novinara. Članak bih izdiktirao telefonom ili poslao teleprinterom, uređajem kojim sam, pišući tekst, bušio traku. Slike sam slao autobusom u obliku nerazvijenog filma zamotanog u staniol. Bila su to herojska vremena, kada su noge bile podjednako bitne kao i glava.
Usprkos svim proračunskim rezovima i nepravdama kojima je Edit izložen, unatoč ljudskim propustima, kojih je na žalost bilo, a možda i upravo zbog njih, mislim da su obrisi tih vremena u Editu još uvijek prisutni.
Protiv struje jer je takva sudbina svih manjina, u kontekstu sveopćeg ekonomskog kaosa, u političkim vremenima koji nam nisu skloni, Edit pokušava prebroditi svoju krizu. Nije prva s kojom se ta mala, ali duhom velika izdavačka kuća mora suočiti, ali je najdublja jer je strukturna. Iz nje će Edit izaći bitno promijenjen. (Piše Furio RADIN)