"Goli otok nasred Jadrana, to je leglo pravih partizana", skandirali su studenti iz ljevičarskih krugova u zagrebačkim gostionicama, ne zbog toga što su u to vjerovali, već zato što je ta tema bila strogo zabranjena i provokativna. Problematika tog logora nasilnog ideološkog preobraćenja bila je tabuizirana od samog početka. Oni koji su iz njega izlazili u pravilu su šutjeli jer su znali da je sreća biti jednomotorac, logoraš koji je pušten nakon jedne administrativne kazne od dvije godine, i mogao se vratiti istim motornim čamcem na kopno. Ali mogao si lako postati dvomotorac, tromotorac malo teže. Jedini četveromotorac, kojeg sam upoznao bio je Medulinac, profesor Petar Radošević, moj kolega psiholog, čovjek visokih intelektualnih karakteristika i moralnih načela. Zato je i ogulio osam godina.
Zašto se završavalo na Golom ili na otoku sv. Grgur, koji stoje jedan pored drugog i kojih sam se nagledao, srećom iz aviona, jer se nalaze u Kvarneru, malo južnije od rute između Pule i Zadra?
Službeno su to bili informbirovci, komunisti koji nisu promijenili ideološki kurs nakon rezolucije Informbiroa, jednostavnije nakon pucanja odnosa između Tita i Staljina. Ali, kao što uvijek biva, tu su bili i sasvim slučajni prolaznici kroz povijesna zbivanja: seljaci koji su se opirali kolektivizaciji, građani sa konfisciranim stanovima, vlasnici malih tvornica, radnji ili dućana, radnici koji su postavljali previše pitanja, ili jednostavno ljudi koji su slobodno iznosili svoja mišljenja.
Zanimljiva je i priča Monfalconeza, sudionika kontraegzodusa: dok je plima naših ljudi napuštala svoje istarske, riječke i zadarske domove i krenula prema Zapadu, između dvije i tri tisuće komunista iz Monfalconea emigriralo je u Jugoslaviju, jer su smatrali da je to zemlja kolektivne sreće. Nekoliko stotina njih ubrzo je završilo na Golom Otoku. Kako se moglo očekivati da shvate bit političkih promjena, ako to nisu shvatili mnogi Hrvati, Srbi, Crnogorci, koji su potpuno vladali jezikom?
Tko im je kriv, reći ćete, već čujem posprdni zbor, mogli su ostati u Monfalconeu: ali zamislite sudbine tih ljudi koji su napustili svoj kraj i došli u Rijeku, Pulu, ali i išli sve do Bosne, s idejom da ih tamo čekaju "i compagni, i fratelli jugoslavi"? Dočekao ih je špalir Golog otoka, bojkot, ideološko pranje mozga, bez ikakvog pardona. U ovom slučaju možemo slobodno reći: dočekao ih je mrak! I zamislite ironiju, nakon izlaska i povratka u Italiju morali su se obvezati na šutnju, jer su se u međuvremenu Tito i Togliatti pomirili. I tako su doživjeli dva mraka.
To je samo isječak onoga što se dogodilo na Golom otoku u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Stvarne brojke nisu do kraja poznate, idu od 16 tisuća interniranih i oko pet stotina mrtvih do 25 tisuća logoraša i 4 tisuće mrtvih. Na Golom otoku uništavalo se ljudsko dostojanstvo partijskih drugova, i činjenica je da oni koji su u logoru ušli kao komunisti, kao komunisti su i izašli, ali s dalekom manjom vjerom u čovjeka i u budućnost. U pravilu su izašli slomljeni ljudi, a priča o njihovim obiteljima, osim što je osobna, previše je tužna da bi ovdje bila ispričana.
Na kraju, zašto vam to pričam? Prošlo je osam godina od dana kada je moj Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina primio izaslanstvo logoraša Golog otoka "Ante Zemljar". Bio je prvi put da ih je netko primio, ne samo u Saboru. Tražili su malo: da im se vrati dostojanstvo malim memorijalnim centrom na Golom otoku, kako bi se njihova sudbina shvatila i pamtila. U tih osam godina mogu reći da sam se sprijateljio s predsjednikom udruge, Pavlom Ravlićem, naravno logorašem Golog otoka, jednomotorcem, intelektualcem u poodmaklim godinama koji je strpljivo podnio pusta obećanja triju vlada. Odbor je jednoglasno usvojio ideju memorijalnog centra u više navrata, što znači da se stranke na riječima slažu. Ministarstvo kulture je uvijek pokazivao formalni interes, čak je i obećavalo. Prije nekoliko dana posljednja odluka Odbora i konačni odgovor Ministarstva: ništa od ničega, nema novaca, nema namjere, tako birokratski, bez ljudskog suosjećanja.
Sjećanje na tragedije i sramote jednog društva, rekao bi veliki filozof Massimo Cacciari nije dovoljan čin katarze. Događaji i nepravde moraju se i razumjeti, ako ne, ne samo da nema napretka, već svijest zakržlja i podsvjest razulareno vlada. Što bi se reklo, treći mrak.
Žrtvu logoraša Golog otoka Vlade nisu do sada htjele razumjeti. Nisu je, naravno, razumjeli niti oni koji su je prouzrokovali, ali to je druga priča. Ne vjerujem da to može pomoći, ali želim im reći da postoje i oni koji jasno shvaćaju enormnost onoga što se dogodilo. I da će prije ili poslije, sigurno ne pravda, ali barem znanje o Golom Otoku pobijediti. (Piše Furio Radin)