Svi smo mi isti: slogan koji je moja generacija slušala svakodnevno i koji, iz današnje perspektive društvene nejednakosti, može probuditi neke nostalgije. Ipak, jesmo li svi mi isti ili različiti, pitanje je ne samo filozofske ili znanstvene naravi, već i političke, u najboljem i najgorem značenju ovog termina.
Kada ministar znanosti, obrazovanja i sporta, gospodin Jovanović, tvrdi da se svi u srednje škole moraju upisivati po jednakim uvjetima, siguran sam da vjeruje u ono što govori, jer zvuči logično. Problem nastaje kada operacionaliziraš tu rečenicu, jer moraš definirati uvjete upisa, pa ispada, na primjer, da za upis u srednje škole nacionalnih manjina ne moraš uopće poznavati jezik na kojem ćeš se školovati. Taj se jezik uopće ne vrednuje. Znači, želiš u talijansku gimnaziju i vrednuje se hrvatski, a ne talijanski jezik jer se svi učenici u Hrvatskoj u škole moraju upisivati po jednakim uvjetima. Nekada, u raznim mrakovima u kojima smo živjeli, od Tita preko Tuđmana sve do Sanadera, shvaćalo se da, za nacionalne manjine, ista polazna pozicija u društvu znači poštivanje identiteta i jezika. Danas, kada se svjetlo upalilo, shvatili smo da se problem jednakosti mora shvatiti bukvalno, a ne kao pitanje ravnopravnosti. To znači da ne moramo baš svi biti isti, već samo respektirani u našim posebnostima.
Uzeo sam primjer svoje nacionalne manjine jer je aktualan, o tome se ovaj tjedan govorilo u Saboru, ali pitanje poštivanja različitosti je daleko šire naravi i zahvaća cjelokupnu populaciju, jer smo svi u nečemu manjina. Osobe s posebnim potrebama su ogledni primjer, mada je ovdje sporan već i sam termin. Kažemo da su s posebnim potrebama jer smatramo da su društveni teret, dok bi daleko ispravnije bilo nazvati ih s posebnim sposobnostima, jer bi se tako tretirali kao resurs. Tvrditi da smo svi jednaki, kada su u pitanju osobe s određenim stupnjem invaliditeta, najgori je oblik demagogije i populizma jer ih se ostavlja njihovim sudbinama. Jedino je ispravno prihvatiti ih kao ravnopravne i priznati da to košta: u opremi, obrazovanju i vremenu, kao što svaki roditelj različito sposobnog djeteta dobro zna. Za druge manjinske populacije vrijedi jednako pravilo: poštivanje posebnosti.
Kao student, uvijek sam bio impresioniran velikom pažnjom koju Anglosaksonci posvećuju diferencijalnoj psihologiji, koja proučava i mjeri ljudske razlike, kako grupne (spolne, dobne, obrazovne itd.) tako i individualne (inteligenciju, kreativnost, ličnost...). Tada sam bio radikalniji nego danas i smetala su me sva ta istraživanja posvećena ustanovljavanju ljudskih posebnosti. Mislio sam da je jedino bitno shvatiti ono što je ljudima zajedničko.
Sudbina je htjela da moje prvo zaposlenje bude na poslovima profesionalne orijentacije. U Zavodu za zapošljavanje Istre naišao sam na sposoban, kreativan i angažiran tim psihologa - kolege Manojlović, Ivezić i Vretenar - kojima sam se pridružio. Radili smo na testiranju inteligencije i drugih sposobnosti cjelokupne učeničke populacije naše regije. Ono što je odlikovalo naš rad bilo je tzv. ponderiranje rezultata, što znači da su se rezultati testova različito interpretirali ovisno o društvenom, ekonomskom i rezidencijalnom porijeklu djeteta. Drugim riječima, smatralo se da nemaju iste šanse, u intelektualnom i društvenom razvoju, djeca iz ekonomski zaostalih sredina i ona iz gospodarski razvijenih. I tako smo, kroz niz pokazatelja i kroz set pozitivnih diskriminacija, vrednovali učenike u svim njihovim posebnostima i što je moguće točnije opisivali njihove ličnosti u prostoru u kojem su se formirale.
Tada sam, u tom mraku, prvi put shvatio značenje činjenice da smo svi različiti i ne bih htio da danas, kada lampadina lijepo gori, postanemo opet svi isti. (Furio RADIN)