Piše Furio Radin
Prije svega, čestitke na pobjedi, zaslužili ste ju jer ste vodili bolju kampanju. Iz rodnih razloga, jer me veseli što podzaztupljeni spol u politici polako popravlja svoje pozicije, ali i iz uvjerenja da će u vašem mandatu, nakon euforije, prevladati demokratska orijentacija, a ne ideološka retorika, želim vam svu sreću u obavljanju vašeg posla. Sve će vas manjine, a moja sigurno, podržati jer smo sigurni da ćete ih vi poštivati. Tako se volimo izražavati, pozitivno, jer za negativna mišljenja uvijek ima vremena.
Drago nam je da je Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica Republike Hrvatske. Istovremeno, žao nam je da Ivo Josipović to više nije, jer je iskreno podržavao ljudska prava, uključujući i prava nacionalnih manjina. Njegov se koncept građanskog društva ponešto razlikovao od našeg, ali Josipović je uvijek bio spreman ne samo na dijalog, već i na promjenu mišljenja. Ponosno se sjećam njegovih susreta s predsjednikom Napolitanom u Puli, Trstu i Rimu, jer sam iz prve ruke vidio koliko ga talijanska strana uvažava. Lijep je to osjećaj, i rijedak. Odlazak Napolitana i Josipovića u razmaku od nekoliko dana ostavlja prazninu u srcima nas Istrijana.
Novoj predsjednici predlažemo suradnju, naravno u okviru naših mogućnosti, jer je Hrvatska u doista teškoj situaciji i kada SDP za to krivi HDZ ima pravo, kao i kada HDZ krivi SDP. Sada, kada smo ustanovili da i jedan i drugi govore istinu, a ne da lažu kao što netko misli, bio bi dobar trenutak da se počne misliti na građane a ne samo na vlastite politike stražnjice.
S moje strane, nakon čitanja nekoliko intervjua i izjava, uključujući i razgovor s dopisnikom Il Piccola iz Zagreba, upozorio bih predsjednicu na par okolnosti.
Prije svega da se, u pripremi svog prvog službenog dolaska u Istru, savjetuje i s predstavnicima lokalnih vlasti, pa i civilnog društva, u kojem ubrajam i nacionalne manjine, a ne samo sa stranačkim kolegama. Tako neće ponavljati greške Franje Tuđmana na kojeg se u Istri, u najmanju ruku, ne treba pozivati.
Drugo, ne mora se baš uvijek, na pitanje o nacionalnim manjinama, odgovoriti usporedbama s Hrvatima u susjednim zemljama. Ja prvi kažem da je ustavna obveza Predsjednika republike i svih drugih dužnosnika baviti se dijasporom, i da je u toj obavezi Hrvatska odavno podbacila. Ali, korelacije između ta dva problema nema, kao što nema niti bukvalnog reciprociteta, osim ako se želi nekome uskratiti zaštitu. Drugim riječima, i nacionalne manjine u zemlji i dijaspora moraju biti u predsjedničkoj agendi, ali prizivanje reciprociteta, lako prelazi u ucjenu, od koje ispaštaju i jedni i drugi. Vjerujem da su danas ta vremena prošlost.
Treće, zabrinuo me odgovor gospođe Grabar-Kitarović u talijanskom tisku na pitanje dvojezičnosti u Vukovaru. Odgovorila je, očekivano, da su rane još svježe, i da razumije otpor Vukovarčana Hrvata. Nadamo se da ga ne opravdava, jer radi se o nepoštivanju zakona. Zbunjuje me drugi dio izjave: problem je nezaposlenost, kaže Kolinda, i dvojezičnost ne pomaže srpskoj manjini naći posao. Kao da razbijanje ploča pomaže hrvatskoj većini. Treba shvatiti da ćirilica u Vukovaru za Srbe ne predstavlja nikakav iskaz nacionalizma, ona je samo vidljiv znak da su i oni u Vukovaru doma, što je nepobitna povijesna činjenica.
Na kraju, poziv na jedinstvo predsjednice Grabar-Kitarović u izvanrednim ekonomskim okolnostima, racionalan je i razumljiv. Neshvaćanje te činjenice zabrinjava, i prijeti da će prerasti u medijski cirkus, možda i u politički horor. To nam, složit će te se sa mnom, najmanje treba. Zato podržavam taj prvi Kolindin projekt.