Na Dan Istarskog statuta, sanjao sam ga. Statut iz mojih snova počinjao je sljedećim člankom: Istra je more, Istra je Učka, Istra je zemlja koja se zasniva na znoju radnika, seljaka i ribara. Na znanju, kreativnosti i novim tehnologijama. Na multietničkoj solidarnosti i na poštenom radu, koji stavljamo u prvi članak, za razliku od hrvatskog Ustava u kojem se rad spominje tek oko pedesetog.
Istra je i županija, što predstavlja ne garantirani minimum njenog statusa u arhitekturi Hrvatske. Bolje bi bilo da je regija, po mogućnosti autonomna, gore bi bilo da je regija zajedno s Rijekom i Gorskim kotarom, pa makar i autonomna.
Istra je regija koja pamti svoju prošlost jer je želi zaboraviti. Zato, zbog te prošlosti, Istra ne želi nikoga istrijanizirati, štogod neki baljezgali o tome, jer to, u malome, znači isto kao i hrvatizirati, talijanizirati, jugoslavizirati. U krajnjoj liniji, ni Istru ne trebamo istrijanizirati, jer u njoj ne živi raja niti bezlična masa, ne živi niti narod kao generički pojam, osim u nerijetkim razdobljima totalitarizma i diktature: u Istri žive osobe, imenom i prezimenom, svaka jedina i jedinstvena, svaka nužna projektu koji se zove život na ovom djeliću planeta. Nepoštivanje tih osoba je kažnjivo djelo, to sam sanjao da piše u statutu.
Istra želi biti samo Istra, a njeni stanovnici Istrijani, osobe od dijela više nego od govora, poznate po tome što imaju za reći puno više od onoga što kažu. Ne svi, gotovo svi, ima iznimaka koje više nego što potvrđuju to zlatno pravilo, bude u nama želju da ga ozakonimo, a rijetke, ali slavne logorejične prekršitelje sankcioniramo.
Istra ima i neke nedorečenosti: na primjer ima lijepu himnu sa stihom iz kojeg su, takoreći konceptualno, ispale neke riječi. Taj stih neki ne pjevaju u nadi da će je oni koji je izvode uvidjeti da tu nešto fali, kako se ostali ne bi osjećali kao gosti prilikom izvođenja, i da malim dodatkom pjesma postane ne samo lijepa nego i pravedna, da bude više ekumenska nego klupska.
Istra je, na kraju, krhka ljepotica: njeno zdravlje ovisi o čistoći zraka i mora i pitke vode, ali postoji i ekologija duha, što znači da Istra ovisi i o postojanju istarskog identiteta i o dignitetu pripadnosti toj predivnoj maloj zemlji. Zato je tužno kada od tog digniteta odustajemo i sudbinu Istre stavljamo u ruke onih koji je ne mogu voljeti kao mi, jer je ne mogu razumjeti. Tada i nebo nad Istrom plače. (piše Furio RADIN)