Piše Furio RADIN
Stare obiteljske fotografije treba gledati pažljivo, dugo, u različitim razdobljima života. U mladosti površno i podsmijehom, u odraslo doba kao na predloške za stvaranje priča koje će se prenositi djeci i unucima, u trećoj dobi s duhom emotivnog sažimanja važnih činjenica iz našeg života.
U posljednje vrijeme fasciniran sam slikom moje obitelji pred božićnom, ili bolje rečeno "novogodišnjom", jelkom. Majka, tata i ja u predškolsko doba, pred objektivom Alojza Orela, koji je dolazio kod nas uglavnom za moj ili, kasnije, bratov rođendan. Takav je bio običaj u doba kada su samo rijetki posjedovali pristojan fotografski aparat, kada je za svaku sliku s blicom trebalo promijeniti žarulju i kada se fotografija razvijala u zamračenom laboratoriju: prvo film, isključivo crno bijeli, onda osvjetljivač pa razvijač, voda i, na kraju, fiksir i aparat za sušenje.
Orel je, za vrlo pristojnu cijenu, dolazio doma. Užurban i profesionalan, ali i nasmiješen i uljudan, tako da se savršeno uklapao u slavljeničku atmosferu, zadržavajući prirodan autoritet. Svi su ga slušali jer je tada, za razliku od današnjih selfija, fotografija predstavljala ozbiljan čin. I jer je on, makar niskog rasta, imao markantno lice i impozantnu srebrnu, kako se tada govorilo, umjetničku kosu i frizuru. Alojz Orel, drugim riječima, bio je pojava, i kada je ulazio u naš stan, vrijeme bi stalo, svi bi zašutjeli i čekali da veliki fotograf majstorski ovjekovječi trenutak. S njime bi rođendan prestao biti običan i postao bi dio obiteljske povijesti.
Novogodišnja je snimka iznimka, ne znam kako je nastala i čija je to bila ideja, ali činjenica da postoji ispunjava me onom toplinom koja se u naravi nikada ne doživljava, već samo posredno: slušajući priču, čitanjem romana, gledanjem filma i, kao u ovom slučaju, gledajući staru fotografiju.
Orel nas je smjestio u lijevu polovicu fotografije, dok je desni ispunjen ogromnim borom, tako velikim da nije bilo dovoljno kuglica i drugih ukrasa, pa su se dodale dugačke karamele obložene u srebrni i zlatni staniol i, iznimno opasne, prave svjećice, koje bi se zapalile samo na kratko, kada bi za to došao trenutak.
Slika je "namještena", ali s ukusom: svo troje gledamo bor, majka vrlo mlada i moderno ošišana, otac u odijelu i kravati, ja ponosno diram bor, i svi smo nasmiješeni. Iza nas, bijela vitrina s vazom, tako da sve odaje dojam sigurnosti, optimizma i skromnog blagostanja.
Sredina je 50-tih godina prošlog stoljeća, dvije trećine moje obitelji već je emigriralo u Italiju i Južnu Ameriku, zajedno s 80 posto Puležana. Grad je još pun ruševina od savezničkog bombardiranja i prepun došljaka. Talijani na ulici govore talijanski samo kada su sigurni da ih ne slušaju uši novih stanovnika. Istarski Hrvati, svoje čakavsko, cakavsko ili kajkavsko narječje također izgovaraju s nelagodom u javnosti jer dominira štokavština novog društveno-političkog sistema. Pula je tih godina ranjen grad, bio bi i podijeljen da nije izgubio toliki broj svojih stanovnika. U iščekivanju je nekog svog novog i još nedefiniranog života, neke strukturirane urbanosti koja se nije ostvarila do današnjeg dana.
Zašto onda, u takvoj teškoj društvenoj atmosferi, sve slike iz naših obiteljskih albuma odišu pozitivnošću i povjerenjem u bolju budućnost? Odgovor je jednostavan: jer su, tih godina, diskrecija i privatnost primarno važne u životu svake osobe, i strogo su odijeljene od javnosti.
Posjeta profesionalnog fotografa, predstavlja jedan od rijetkih trenutaka kada se javnost i privatnost spajaju, uz dogovor svih sudionika. Takve slike, u namjerama fotografa i fotografiranih, jesu uspomene, ali još prije predstavljanje obitelji prema vani. Javnost fotografije, u mentalitetu onih godina, zahtijeva dekor obitelji u svakom obliku, uključujući i pozitivnost stava.
Alojz Orel morao je respektirati pravila kompozicije, ali je njegova slika istovremeno namještena i ležerna. Kao da je htio reći: da, sve je to iskonstruirano prema vani, ali, u ime pulske urbanosti ove obitelji, ipak ćemo to izvesti nekako elegantno.