Video snimka iz jednih nacionalnih dnevnih novina, koja pokazuje kako se u kineskoj srednjoj školi pogrešan odgovor kažnjava snažnim udarcima štapom po stražnjici, ne bi bila posebno zanimljiva, ako znamo da se radi o zemlji u kojoj još uvijek postoji i često se primjenjuje smrtna kazna. Niti ponizno prihvaćanje batina i opća indiferentnost u razredu nisu novost, jer je u autoritarnim političkim sustavima, čak i u onim suvremenim, razvodnjenim kapitalizmom i liberalnim tržištem, poslušnost pravilo koje se rijetko krši, jer predstavlja osnovu cjelokupne društvene konstrukcije.
Ono što zapanjuje i predstavlja senzaciju su komentari ispod kratkog članka, kojih ima 22 i svi odreda odobravaju "odgojnu" metodu. Zapravo, mišljenja čitatelja dijele se u tri skupine. Prva skupina ne vidi ništa strašno u fizičkom kažnjavanju učenika. Drugi se sjećaju s nostalgijom dobrih starih vremena kada se takva metoda primjenjivala i u našim školama te smatraju da je doprinijela njihovom dobrom obrazovanju i odgoju. Treći bi izvozili fizičko kažnjavanje i u druga područja našeg društva, smatrajući ga vrijednim doprinosom dobrom postavljenom društvenom uređenju. Treba napomenuti i to da većina komentara ne predstavlja uobičajeni izljev ritualne agresivnosti frustrirane i uvijek iste skupine čitatelja, već smireni, gotovo promišljeni osvrt na problem ljudi iz inače šutljivog dijela populacije, koji se čude da novinar takvu odgojnu mjeru smatra previše brutalnom.
Zatvoriti oči pred takvim stavovima bilo bi pogrešno, zgražanje bi pokazalo našu nemoć. Živimo u društvu u kojem ne prođe tjedan da se ne slavi dan borbe protiv ovog ili onog oblika nasilja, puna su nam usta tolerancije, najbolji smo na svijetu u zaštiti manjina, ne maltretiramo djecu, ne zlostavljamo žene. Gandhi je u usporedbi s nama bio snagator, a Marin Luther King kršitelj ljudskih prava, ali kada je u pitanju obrazovanje djece i mladih postajemo skloni autoritarnosti. Zašto?
Odgovor koji se prvo nameće je da postoji jaz između proklamiranog i stvarnog, između onoga što mislimo, govorimo i radimo, i da živimo u svijetu u kojem dominira nasilje u svim životnim sferama, dok je sve ostalo uglavnom demagogija, ili možda način da se agresivnost svodi na društveno prihvatljive okvire. Prema ovoj teoriji, većina ljudi je agresivna u inače nasilnom svijetu, potencijalni nasilnici tek su preobučeni u civilizirane ljude, i kada je u pitanju odgoj djece, u kojem se odavno sami više ne snalazimo, želimo školski sustav koji ih sprema za život u društvu takvo kakvo je. Vrijednosti koje treba usaditi nisu samo znanje, oko kojeg se svi slažemo, već i poslušnost i disciplina.
Ali, to jednostavno objašnjenje očito je nedostatno, jer ne samo da mnogi ne misle tradicionalno i skloni su kreativnim oblicima odgoja, koji ne uključuju stegu već slobodu, te odbacuju poslušnost i potiču autonomiju mišljenja, već se ti modeli neprestano sukobljavaju u samim ljudima, koji su istovremeno skloni autoritarnosti i kreativnosti, toleranciji i agresivnosti, i vječno konfuzni u inače smušenom društvenom i političkom uređenju.
Taj sukob između tradicionalnosti i inovativnosti vidljiv je na svakom koraku i u osnovi je čestih sukoba u društvu, kao što je na primjer onaj oko seksualnog odgoja, kada su se lomila, i još uvijek se lome, koplja oko tradicionalnih i progresivnih vrednota u razumijevanju i prakticiranju te temeljne ljudske djelatnosti.
Žrtve smo i graditelji naše vječno tranzicijske sudbine, koja cijepa naše psihe, tako da smo istovremeno pobornici slobode i autoritarnosti, poslušnosti i kreativnosti, tolerantnosti i agresivnosti, prava manjina i ukidanja dvojezičnosti. Takvi smo, s nama dosadno nikako nije! (Piše Furio Radin)