Njihov ideal je bio komunizam. Konveniralo bi nam možda, s današnje perspektive, da su se borili za Hrvatsku, ali tu zaslugu naprosto nemaju
Što me svake godine tjera u Stanciju Bembo na obilježavanje formiranja partizanskog bataljuna Pino Budicin? Prisilno vraćanje na isto mjesto, u nekim tradicionalnim oblicima ovisnosti, nazivamo perseveracijom. Izbace pijanca iz gostionice i evo ga opet nakon nekoliko minuta, jer mora još nešto reći. Tako ja manijakalno perseveriram u tu Stanciju, unatoč sloganima na, eufemistički rečeno, nestandardnom talijanskom jeziku na transparentu, kulturno-umjetničkom programu izvan konteksta i govorima u kojima je antifašistička borba talijanskih boraca u pozadini dok dominiraju novokomponirane političke i neuvjerljivo domoljubne parole, na primjer one o zaslugama partizana za uspostavljanje današnje Hrvatske države.
Tu trebamo biti jasni: borci iz Budicina bili su antifašisti, mnogi od njih komunisti i internacionalisti, borili se protiv zla koji se zvao fašizam i za ideologiju koju su smatrali čistom i pravednom, a koja se zvala socijalizam. Vjerovali su da su Tito i Jugoslavija utjelovljenje takve ideje, ali ono što ih je zanimalo bila je smrt nacifašizma. Njihov ideal je bio komunizam, sviđalo se to nama danas ili ne. Konveniralo bi nam možda, s današnje perspektive, da su se borili za Hrvatsku, ali tu zaslugu naprosto nemaju. Svaka drugačija tvrdnja spada u povijesni revizionizam.
Što se domovine tiče, partizanima te formacije bila je puna kapa teške i opsesivne retorike fašističke Italije, tako da na novu državnost nisu trošili vrijeme. Druga je priča ta što su se, kasnije, svi morali prilagoditi i što od tada datiraju mitske parole tipa OČEMO JUGOSLAVIJA I NOI SIAMO CROATI, koje dočaravaju atmosferu onoga doba mnogo bolje od svih povijesnih traktata.
Na kraju, vratimo se u Stanciju obitelji Bembo, jer dugujem odgovor na pitanje zašto, nakon toliko povijesnih i suvremenih komplikacija, još uvijek pokorno sudjelujem na tim svečanim akademijama? Unatoč činjenici da organizatori ne odobravaju moj kategorijalni aparat i da me često kažnjavaju zabranom govora, zbog verbalnog delikta spominjanja fojbi? Što je, s obzirom na sve, u najmanju ruku štetno.
Složen je to odgovor i iracionalan, jer spada u svijet emocija. Ne mogu poricati da volim te partizane. Razumijem ih. Vjerojatno nema ništa odvratnije od arogancije fašista, odgojenih diskriminirati te zato što si drugačiji: jer govoriš drugim jezikom, jer si druge nacionalnosti ili, rase, jer si fizički slabiji, jer zastupaš drugačiju ideologiju, jer imaš drugačije seksualne sklonosti. Jer si sa sela dok su oni iz grada, ili si iz grada kada su oni sa sela. Jer si siromašan, jer si senzibilan, jer te smatraju inferiornim, jer si takav kakav jesi. Tko god se borio protiv takvih kriminalaca i idiota bio je u pravu, i svaki antifašist zaslužuje poštovanje.
U Stanciju Bembo idem zbog mog velikog prijatelja, Quintina Bassanija, koji je u Budicinu zbog metka izgubio ruku, zatim bio zarobljen, pa pušten jer je imao jedva 15 godina, i ubrzo opet krenuo u partizane. Zbog njegovog oca, koji je ubijen, i brata koji je nakon leda Like i Gorskog kotara, odveden na Goli otok i kasnije emigrirao. Zbog prijatelja mog oca, Maria Jadrejčića, komesara tog bataljuna, ponosnog u ratu, razočaranog u miru. Zbog Luciana Giuricina, Arialda Demartinia i svih drugih boraca te jedinice koja je vjerovala u internacionalizam.
U Stanciju Bembo idem zbog svog oca Claudia koji je zadržao te ideale, svakim danom sve manje ali dovoljno dugo da završi svoj život još uvijek s njima. Ja nisam te sreće, umrijet ću kao skeptik, ali neću ih renegirati, jer bi time izgubio dio svog identiteta.
Furio RADIN