Koji je broj nevladinih udruga koje potiču toleranciju, u Hrvatskoj? Tko bi ga znao! Nitko, do sada, u nas nije izvršio kritičku analizu civilnog društva. Registrirano je nekoliko desetaka tisuća udruga, od ornitoloških do manjinskih, i svaka za sebe misli da je važna.
Neke se smatraju nezamjenjivim, čak i konačnim oblikom društvene svijesti, i od toga dobro žive. Neke su poštene, neke nisu. Neke su samo oblik usisavanja donacija i samozapošljavanja, a neke paravan za trgovinu. Neke su čak profesionalni nogometni klubovi prve lige. Teško je povjerovati da su, globalno gledajući, udruženi oblici civilnog društva puno bolji od samog društva u kojem djeluju.
Postoje, naravno, i međunarodne udruge koje se odnose prema globalnom društvu isto kao hrvatske prema domaćem.
Imamo udruge koje se iskreno bore za prava siromašnih, ali i one koje to rade samo kao kulisu za biznis s donacijama hrane. Postoje udruge koje potiču mir, ali i one koje, pozivajući se na tobožnje mirotvorstvo, rade u korist najunosnijeg posla na svijetu, rata. Postoje međunarodne udruge koje su izraz interesa moćnog kapitala, a i one koje su nastale polazeći od stvarnih ljudskih potreba i prava.
Ali vratimo se toleranciji u svijetu u kojem sve više dominira njena suprotnost, diskriminacija. Zato smo ja, kao predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog Sabora i kolega Josip Kregar, predsjednik Odbora za pravosuđe, s velikim očekivanjima organizirali predstavljanje Okvirnog nacionalnog statuta za tolerancije Europskog vijeća za toleranciju i pomirbu. Na sjednici su bili prisutni glavni tajnik te međunarodne udruge, Ireneusz Bil, dok su statut predstavljali Yoram Dinstein, profesor emeritus i bivši rektor Sveučilišta u Tel Avivu, i Rein Müllerson, profesor na Kraljevskom koledžu u Londonu i na Londonskoj školi ekonomije.
Dakle, jedna međunarodna udruga s uvaženim članovima i, što je bitno, nastala na Međunarodnom Stockholmskom forumu o Holokaustu, dakle polazeći od tragedije koja je svim ljudima dobre volje čvrsto usadila uvjerenje da se nešto takvo ne smije ponoviti.
Nažalost, od Drugog svjetskog rata oružani konflikti ne samo što nisu prestali, već su se kontinuirano ponavljali, s genocidima i etničkim čišćenjima. Zato je inicijativa za donošenje nacionalnih statuta o toleranciji je više nego opravdana: ona afirmira format zaštite ljudskih prava kroz obrazovanje, osvješćivanje medija i kaznenih sankcija. Riječ je o dokumentu koji je sličan za sve zemlje, ali i nužno različit u dijelovima koji su nacionalno specifični.
Posebno zanimljiv je dio statuta koji govori o migrantima, odnosno o jamstvu tolerancije ljudima koji su, iz ekonomskih ili političkih razloga, prisiljeni napustiti svoju zemlju, a novi život započeti, zapravo, s nama. U našim gradovima, selima, u tvornicama gdje niti za nas nema dovoljno posla, u zgradama gdje niti za nas nema prostora.
Da li je Hrvatska spremna za val migracije iz Trećeg svijeta koji će neminovno stići do nas? Jesmo li voljni dijeliti pogaču koja je jedva dovoljna za nas? Hoćemo shvatiti dolazak Afrikanaca, Kineza, Pakistanaca kao teret ili kao moguću investiciju, jer će oni predstavljati i priliku za novu i mladu radnu snagu u Hrvatskoj, odnosno neku vrstu demografske obnove?
Migranti će biti pravi lakmus papir za našu toleranciju, ali i za našu socijalnu inteligenciju. Biti će zanimljivo vidjeti u kojoj će se mjeri razviti naš humanizam, ali i naše poduzetništvo, a u kojoj netrpeljivost i rasizam. (Furio RADIN)