Preksinoć sam, nakon službene večere u Palači Quirinale povodom susreta Giorgia Napolitana sa slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom, odlučio krenuti u tematsku šetnju Rimom s kolegom, talijanskim parlamentarcem. Tema našeg razgovora bila je izborna reforma u Italiji. Nismo mogli završiti drugdje nego na iskopinama iza Pantheona, gdje se nalazio rimski Senat i, shodno tome, mjesto ubojstva Julija Cezara, što je trebalo ilustrirati sadašnji trenutak u Republici Italiji.
Sve to ne bi bilo od posebne važnosti, da nas u jednom trenutku, nisu zaustavile tri mlade dame koje su, bučno i gotovo agresivno, tražile svoje pravo na grupni autoportret s mojim medijski eksponiranim suputnikom. Budući da niti Papa u Italiji ne odbija selfie, projekt je odmah, na obostrano zadovoljstvo, ostvaren.
Selfie je riječ čija je upotreba najviše porasla u 2013 godini, 17 tisuća puta, tako da ju je i Oxfordski online rječnik proglasio terminom godine. Ne postoje novine koje nisu pisale o ovom fenomenu, koji bi se mogao opisati kao autoportretiranje s namjerom da se slika dijeli na društvenim mrežama. Posebno Instagramom, koji se bavi samo fotografijama, tako da danas milijuni ljudi šalju slike, svoje i tuđe, ne misleći da je taj čin konačan, odnosno da te slike nitko neće moći brisati, ako na to ne misliš na vrijeme i ne koristiš posebne programe koje služe brisanju fotografija nakon određenog vremena.
Tako, helfie (slike kose i frizura), welfie (slike u teretanama i na trčanju), a da ne govorimo o belfie (slike stražnjica, ženskih i, nažalost, muških), kruže svijetom bez ikakvih kriterija, estetskih ili etičkih, i pojava je toliko rasprostranjena da se ne može objasniti samo razvojem tehnike, koja omogućava fotografiranje u bilo kojem trenutku telefonom i gotovo besplatno. Niti samo sociološki, u terminima mode ili trenda, mada je očito da će fenomen imati svoj tijek. Vjerojatno dok ovo pišem već ima onih koji tvrde da je na izmaku, i da se samo provincijalci fotografiraju i to šalju sebi sličnima.
Ipak, selfie je toliko rasprostranjen da se moramo zapitati o psihološkim implikacijama fenomena i o mehanizmima koji stoje u njegovoj osnovi.
Prije svega, treba reći da je put ovakvoj evoluciji komuniciranja bio zacrtan od početka razvoja ne samo društvenih mreža, već i samog slanja poruka mobitelima. Posebno sms-ovi, mms-ovi i slični instrumenti digitalnog komuniciranja koji a priori ograničavaju dužinu poruke, doveli su do promjene strukture komuniciranja, koja se sve više okretala grafičkom prikazivanju. Tako su emoticoni i fotografije polako preuzimali funkciju koja je do tada pripadala tekstu.
Selfie je, međutim, i nešto sasvim drugo, jer kada se fotografiramo taj je čin usko povezan s nastojanjem da se prikažemo drugima, jer stalno mislimo na to kako će nas drugi percipirati. Kao adolescent koji se stalno gleda u gradskim izlozima i pokušava dokučiti kako će njegov izgled djelovati na druge, tako i autor selfieja šalje svoj portret na web da bi imao neki odgovor od društvene mreže, odnosno da bi kontrolirao, i nametnuo, određenu sliku o sebi. U biti, da bi gradio svoj (pozitivni) imidž.
Ako izuzmemo profesionalce samopromocije (glumce, pjevače, političare, razne poduzetnike), koji koriste selfie u marketinške svrhe, za većinu smrtnika on predstavlja pokušaj kontrole percepcije drugih o nama. Vidi kako sam mršav, kako sam zgodan, kako se zabavljam, s kim se družim, što imam, kako sam važan... Primjeti me! Ja postojim!
U svijetu gdje nešto ne postoji ako nije medijski registrirano, normalno je da pojedinac stalno objavljuje svoje slike na webu. Da ga svijet ne zaboravi, da bi ostao društveno prisutan. Da bi živio. (Furio RADIN)