Hrvatska je politička satira na javnoj televiziji izdržala oko mjesec i pol dana. Montirani proces uspio sam gledati jedva par puta po nekoliko minuta, i to slučajno, vrteći programe HRT-a. Nisam niti znao da se tako zove, isprva niti da postoji, bilo mi je samo čudno da hrvatska dalekovidnica pušta političku satiru.
I stvarno, kratkim priopćenjem Prisavlja, danas smo saznali da Hrvatska radiotelevizija neće više emitirati niti proizvoditi tu emisiju, iz razloga što «u jednom dijelu scenarija» spominje sadržaje koje su u suprotnosti s načelima te kuće, i koji mogu raspirivati vjersku, nacionalnu i svekoliku netrpeljivosti.
Humor Montiranog procesa je direktan, mladenački sirov, u nekim trenucima čak i surov, uvijek neotesan i bez kočnica. Politički je iritantan i kao takav predstavlja neospornu satiru, od one koje mnoge dovode do ludila, bez obzira na ideološki predznak. Posebno ako im ljestvica socijalne inteligencije nije visoko podignuta. Za ljubitelja razorno intelektualne političke satire Maurizia Crozze kakav sam ja, takav je «proizvod tisućljetnje težnje hrvatskog naroda za političko-satiričkim programom u eteru nacionalne televizije», kako ga definiraju sami autori, zapravo u konačnici bezopasan, upravo zbog svoje česte brutalnosti.
Pripadam populaciji, a možda i generaciji, koja smatra da je prava satira ona koja ne dolazi iz želuca, već iz prednjeg dijela mozga, i tjera na razmišljanje. Volim one dvije sekunde inkubacije između poruke satiričara i moje reakcije: smatram ih bogatstvom i riznicom novih asocijacija, koje će i mene pretvarati u kreativnog rušitelja svega što je društveni i politički kič. Drugim riječima, satira je djelotvorna kada potiče stvaralaštvo, a ne adrenalin, visoki šećer, a možda i čir na dvanaestercu.
Ipak, Montirani je proces satira, možda upravo takva kakva zaslužuje i treba narod koji je doveden do očaja od političke ispraznosti, arogancije i cinizma vlasti. Ne mora mi se sviđati humor Vlade Lucića i njegove ekipe, vjerojatno bi i ja negativno reagirao na vjerske i nacionalne poruke koje mogu nekoga uvrijediti, bez obzira radi li se o židovskoj, kršćanskoj ili islamskoj zajednici. Naravno, ako ih uopće ima u scenariju emisije koja neće nikada biti emitirana.
Ali to što se mene, kao političara, njihova satira ne mora uvijek sviđati, je prije znak da se ona mora emitirati, nego da se cenzurira ili ukine. Satira je instrument spuštanja arogancije političara, ona se političarima, uglavnom, i ne smije sviđati. Ali ju moraju tolerirati, jer to stoji u opisu radnog mjesta svakoj demokrata s javnim ovlastima. Na kraju, dvije poruke.
Prva je da ne vjerujem da je razlog ukidanja Montiranog procesa širenje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, jer bi onda javna televizija morala intervenirati mnogo ranije i kod mnogih drugih, posebno sportskih emisija, gdje se svašta puštalo i mnogo toga negativnog prešutjelo. Ismijavanje i satira usmjerena sujetnim političarima, je pravi razlog cenzure i eutanaziranja emisije. I ne samo političara: navodno, autore je tužio i Velimir Bujanec, osvjedočeni borac za ljuska prava.
Drugo i posljednje: to što se sada dešava nije sukob dviju političkih ideologija, HDZ-ove i SDP-ove. Da je tako, ta bi se satirična emisija prikazivala daleko ranije, a ne u trenutku kada se tlo ispod nogu socijaldemokrata počeo klimati. Ljevica treba promicati političku satiru kada je na vlasti, a ne kada je tu vlast izgubila, a rukovodstvo HRT-a se još nije smijenilo. Isto bi trebala raditi i desnica: dopustiti satiru na 360 stupnjeva, počevši od one prema sebi, a ne uvesti cenzuru kada se dočepa vlasti.
Na kraju, nešto pozitivno: nema bolje sudbine za satiričnu emisiju od one da bude zabranjena, jer je cenzura nastavak satire s drugim sredstvima i u drugom obliku. I vodi autore Montiranog procesa direktno u povijest. (Furio RADIN)