Počelo je! Premjer Milanović i regionalna pop ikona Severina, već su u Brazilu. Uz prosvjede gladnih i obespravljenih, studenata, indiosa i aktivista svih vrsta, za vlasti u Brazilu i u drugim zemljama, i za narode i narodnosti cijelog svijeta, predstava se mora odigrati. Svijet nogometnih moćnika je nekoć u Heyselu odlučio završiti utakmicu nakon masakra na tribinama, ne možemo računati da će ih sada zaustaviti protest građana, koliko god pravedan on bio. Najgora je stvar da bi se i ja, uz sve simpatije za prosvjednike i prigodnu grižnju savjesti, osjećao obespravljenim ako bi se prvenstvo zaustavilo. Takvi smo, mi ljubitelji nogometa, ali pravo je pitanje zašto ga toliko volimo.
Ako polazimo od definicije ljubavi Oscara Wilda, nećemo daleko dogurati, jer je ona toliko sugestivna da zadovoljava odmah i potpuno. Ljubav je, prema irskom geniju i estetu, pobjeda mašte nad razumom, i ja bih se kladio da je taj opis prikladan i za nogometne zaljubljenike, čak da im se sviđa.
Ipak, radi se o kolektivnoj ljubavi, masovnoj i globalnoj, što zahtijeva uvođenje i nekih distinkcija između raznih kultura, prije svega u nacionalnim stilovima udaranja baluna.
Moscati i Dal Lago, dva sociologa s kojima sam radio kada sam se bavio subkulturama navijača, polaze od činjenice da je nogomet nastao iz konzervativnog svijeta XIX. stoljeća, da je ostao unificiran u cijelom svijetu sa istim pravilima kada se radi o disciplini na terenu i bodovanju. Ipak, uz tolike uniformnosti i konformizma u promjeni pravila, ipak iskaču neke nacionalne posebnosti u samom stilu igre, doduše usko povezane sa dominantnim mentalitetom nacije.
Tako, poznat je brazilski "narcizam", koji se manifestira u njihovom osjećaju superiornosti i sklonosti virtuoznom tretiranju "futebola", koji im je priskrbio veliku slavu ali i sramote, kao što je poraz od Uruguaya usred Maracane, 1950. godine na završnici svjetskog prvenstva.
Poznata je, pomalo arogantna nesvodljivost Argentinaca, ustrajnost i nepopustljivost Nijemaca, oportunizam Talijana, furioznost Španjolaca i snažnost Engleza (nekadašnji fairplay izgubio se u magli prošlosti). Za Francuze još uvijek vrijedi nepostojanost u igri. Za Hrvate je teško reći, osim da su vatreni, što znači da kada stvari idu dobro, možemo očekivati vatromet, a kada jedan šaraf olabavi, pokislost koja gasi svaku vatru.
Svatko tko je malo igrao nogomet je, po definiciji, kompetentan i nitko mu ne može dokazati da to nije. Sportski novinari su negdje između: i oni su uvjereni u svoje znanje, čak posežu u rječnike vojnih znanosti za opis strategije, društvenih dikcionarija za definiciju konteksta, psiholoških za opravdavanje poraza. Ali, slično kao što su književni kritičari prezreni od književnika, tako su i oni, često s pravom, gledani odozgo od selektora, trenera i nogometaša, koji ih toleriraju jer moraju.
Na kraju, kod ovih posljednjih je situacija složenija, jer pravi vlasnici nogometa, menadžeri, financijeri i poduzetnici imaju prema njima odnos koji su nekada imali vlasnici cirkusa prema cirkusantima: dobri su paternalisti dok im trebaju, a, osim prema privilegiranima, nemilosrdni su i cinični prema onima koji više ne doprinose dovoljno njihovom džepu.
Ipak, takav svijet i dalje snažno privlači, jer je nogomet magičan, slažem se s onima koji ga nazivaju "dubokom igrom". O tome ću pisati idući tjedan. Sada se, dok pišem, približava utakmica koju će cijela Hrvatska gledati, sa onima koji prirodno koriste "jogo de cintura", igru struka, tipičnu za sambu, i individualne kreativnosti ukomponirane u plesnu skupinu koja izražava vrhunsku kulturu tijela.
Hrvati u nogometnom i glazbenom smislu su raspršeni: neki su rock, neki pop, neki čak samba, jer su Brazilci porijeklom, neki tamburaju, ima i onih koji priznaju samo klape, a bojim se pobornika turboforklornog narodnjaštva. Kako će plesati zajedno, samo oni, nadam se, znaju. Svekoliko pučanstvo, kao i kod drugih važnih i sporednih pitanja za našu zemlju, gleda i strepi. (Furio RADIN)