Piše Furio RADIN
Koncert velikog Renza Arborea u Areni bio je puno više od glazbenog događaja. Publika ga je strpljivo čekala pod olujnim vremenom, a kiša se nigdje ne slijeva kao u pulskom amfiteatru koji ima puno rupa i u tim se situacijama pretvara u cjediljku. U jednom trenutku, kada je nevrijeme dostiglo vrhunac, gledateljstvo je odlučio zapjevati i tada je sve bilo jasno: koncert će se održati bez obzira na meteorološke ili nebeske prilike !
Pred takvom odlučnošću ljudi nebo je popustilo i prestalo je kišiti par minuta prije službenog početka, točno kada je voljeni monsinjor Staver ušao u Arenu pa mu je netko iz publike dobacio: "Don Desiderio, niste mogli doći ranije?"
Atmosfera je bila naelektrizirana, sve je prštilo od pozitivne energije, a zajednički nastup Arborea, njegovog orkestra i raspjevane publike trajao je neprekidno dva i pol sata. Osjećalo se da su zadovoljstvo i sreća starih i mladih na najvišoj razini, negdje blizu onih zvijezda koje su napokon jasno blještale na nebu bez mjesečine. Osjećaj harmonije i zajedništva bio je toliko razvidan da se gotovo mogao dotaknuti rukom.
Dogodilo se nešto magično u odgovoru publike: osjećaj da se talijanska kultura, ona autohtona iz naših krajeva, može manifestirati kolektivno, kao nekada, prije velikog egzodusa nakon Drugog svjetskog rata. Vidjeli smo to na drugi način, prilikom posjete predsjednika Napolitana i Josipovića Puli i talijanskoj zajednici, u istom amfiteatru, kada je atmosfera bila topla, ali nužno i protokolarna, tako da se izgubilo na spontanosti.
Prošle subote ta se pozitivna energija oslobodila bez ceremonijalnosti, bez politike ili slogana. Postala je pučki izričaj jedne urbane kulture koje je ne samo snažno obilježila prošlost ovih krajeva, već igra snažnu ulogu i u sadašnjosti. Eksplodirala je jer ne trpi da se odvija samo u privatnosti, između četiri zida, ili sa susjedima i poznatima. Talijanska je jedna od velikih kultura ovih krajeva, i ona, unatoč današnjem reduciranom broju Talijana, ostaje velika kao i nekada, jer je u sebi nosi, kao dio njihovog specifičnog identiteta, i dobar dio istarskih Hrvata i Istrijana, pa i integrirani dijelovi drugih južnoslavenskih naroda kojih smo u Istri prihvatili u prošlom stoljeću. Bili su u Areni, pjevali su s nama one talijanske pjesme koje su obilježile našu, ali i njihovu mladost. Mnogi su mi se približili ozarenih lica, bili su sretni što dijelimo zajedničku kulturu: ovaj put talijansku, kao što mi često sudjelujemo u hrvatsku.
Arbore, vrhunski kreativac, uspio je katalizirati publiku afirmirajući prioritet kulture, one pučke, koja prodire do dijelova mozga koji upravljaju emocijama. Sutradan u Circolu, na okruglom stolu o kreativnosti mladih, Arbore je govorio o radio emisiji Bandiera gialla koja je utjecala na mlade ljude u Istri bez obzira na nacionalnost, o televizijskim programima kao L’altra domenica, gdje smo upoznali Roberta Benignija par decenija prije nego što je postao planetarno poznat, emisiji Quelli della notte, koja je promijenila naše poimanje satire.
Sve te i emisije mnoge drugih autora bile su praćene od velikog broja Istrijana i Fiumana, različitih etniciteta i jezika, koji su, i na taj način, stvarali jedan novi urbani identitet. U Areni je tih dva i pol sata pet tisuća ljudi ponovno uronilo u taj isti snažan osjećaj zajedništva.
Da su živi, Sergio Endrigo, komu je bio posvećen koncert, i njegov prijatelj Arsen Dedić, bili bi s nama u Areni. Arsen bi tu večer bio sigurno sretan, a Endrigove oči bile bi manje tužne. Možda bi i oni pjevali s tom veličanstvenom arenskom multikulturnom publikom.