Nije trebalo čekati dugo da bi izašle na vidjelo namjere inicijatora razbijanja ploča na omraženoj ćirilici. Ne, više ili manje trijeznih, materijalnih egzekutora svakodnevnih vandalizama u Vukovaru, jer su oni dvostruke žrtve svoje sudbine i onih koji njima manipuliraju, već politike koja cinično stoji iza njih. Napokon, posljednjih sam tjedana upoznao dovoljan broj hrvatskih autohtonih Vukovaraca kojima ćirilica ne smeta. Tekst novog pokušaja referenduma, koji predviđa obvezu dvojezičnosti, ne više kada manjinska populacija prelazi jednu trećinu stanovništva, već polovicu, bez obzira na to gdje, otkriva da su Vukovar i pijetet koji on zaslužuje, za neke bili samo izlika, jer suosjećanje sa sudbinom vukovarskih žrtava nema nikakve veze s namjerom da se manjine diskriminiraju na nacionalnoj razini.
Ima li takav referendum veze s Istrom, pitanje je koje se postavlja samo od sebe, a odgovor ne može biti drugačiji od, tipično istrijanskog, ne i da. Ne, zato što se dvojezičnost u Istri regulira međunarodnim ugovorima i statutima, a ne postocima, odnosno velikom zajedničkom voljom da se posebnost naše regije iskazuje i na ovoj razini. Da, zato što je tolerancija opasna zvijer, slična svojoj suprotnosti, isključivosti i ksenofobiji, jer je teško zaustavljiva, tako da u Istri ne možemo ostati ravnodušni prema kršenju prava bilo koje manjine, naravno ne samo nacionalne.
Za nas Istrijane povijest je doista bila učiteljica života, jer smo dobro usvojili, barem većina nas, da se državni i ideološki serial killeri iz dvadesetog stoljeća igraju našim sudbinama. Kronološkim redom: Austro-Ugarska Monarhija, dovoljno daleka u vremenu da se danas sjećamo samo lijepih strana, tjerala je naše none i pranone na fronte gdje se ginulo poput muha, masovno i bez razloga, a i u Istri, usprkos višejezičnosti, znalo se da gazde nismo mi, Istrijani. Fašistička Italija, nacionalno pogubna za Hrvate, dok je sudbina istarskih Talijana, za one koji to ne znaju, u očima fašista uvijek bila da si nedovoljno lojalan, nesavršeno nacionalno biće, i svaka sličnost s istarskim Hrvatima danas je više nego slučajna.
Jugoslavija je, napokon, osim ideološke isključivosti, s namjerom ili bez nje, u nas izvozila nacionalne tenzije i balkansku netrpeljivost koja je za nas bila, i danas ostaje, s drugog planeta.
Danas Istra politički diše različito od početka 90-ih godina, razrijedio se onaj organizirani pokret koji je, pojednostavljeno, zastupao stav da nemamo potrebe za tuđim sukobima. Ali ostala je ideja. Neovisno o strankama, i općenito o politici, ostao je prezir prema etničkoj netrpeljivosti i učvrstio se duh otvorenosti prema svima koji dolaze kod nas, ali s poštovanjem i respektirajući činjenicu da ulaze prvi put u kuću u kojoj ljudi stanuju stoljećima. Zato se i povećala socijalna distanca, ona šutljiva, prema onima koji u tvom domu žele nametati svoje običaje i tradicionalne sukobe, i svijest da su nam dovoljni naši nedostaci, ne trebaju nam oni koji ne pripadaju našoj povijesti.
Na kraju, referendumi će doći i (naravno, ne ovaj) proći, ali mi ćemo ostati, Hrvati, Talijani, perojski i drugi Crnogorci, Srbi i pripadnici svih nacionalnosti koji su našli dom u ovoj prekrasnoj Istri. Mi to znamo, neka znaju i drugi! (Furio RADIN)