Tko bi rekao da će se, u ovim burnim vremenima, u političkom životu Hrvatske nametnuti pitanje braka. Jedan moj prijatelj znao je reći da je brak kao opkoljena tvrđava: oni koji su vani htjeli bi pod svaku cijenu provaliti unutra, dok oni u fortici traže sve načine da pobjegnu vani. Danas se sve poremetilo, i kako bi Franjo rekao, ne onaj prosvijetljeni reformator iz Rima već voljeni poglavar iz Velikog Trgovišća, na tom polju vlada svekoliki metež. Vojska pod zidinama odjednom je šaroliko prajdovska i, za senzibilne pobornike tradicionalnih svjetonazora, iritantna, manjinsko provokativna i nesnošljivo uporna. Kolokvijalno rečeno, u napadu su pederi i njihovi pajdaši. U tvrđavi su pak branitelji, u ovom slučaju obitelji, moralizatori društva, borci za blindiranu zajednicu muškarca i žene. Kao što je već Celentano pjevao: il vero amore, quello mandato dal cielo, što će se, u nuždi, lako prevoditi na google translate.
Dva svjetonazora dakle: onih koji brak smatraju svojom emancipacijom i onih koji ga svojataju kao vlasništvo. Novina je, dakle, od epohalnog značenja, jer svi, oni unutar i oni izvan zidina, žele pod svaku cijenu stvoriti i zadržati bračnu zajednicu. Odnosno, kako je jedan zastupnik u saborskoj raspravi zaključio: svjedoci smo renesanse bračne institucije, bez obzira kako je definirali.
Ja sam i ovaj put ostao zbunjen. Nisam se mogao osloboditi prisilne misli da tema nije brak već sloboda. Zašto naglasiti u Ustavu da je bračna zajednica ona između pripadnika dvaju različitih spolova kada je to i sada jedini zakonski model? Budući svatko tko osjeća potrebu za brakom sa osobom suprotnog spola ima apsolutnu slobodu da osnuje i ozakoni takvu zajednicu?
S druge strane, tko smo mi, kako je nedavno rekao i sam papa Francesco, da sudimo onima koji misle i osjećaju drugačije? Dodao je: Bog bi se pred homoseksualnom osobom ponašao kao prema svakom drugom, primio bi je u svoj zagrljaj. Zašto mi, u Hrvatskoj, osjećamo potrebu zabraniti svaku pomisao na bračnu zajednicu drugačijeg tipa od one tradicionalne kada i Crkva, ona rimska, traži nove putove tolerancije?
Normalno je da većina, koja je u ovom slučaju heteroseksualna, ima lak put u nametanju svojih stavova, jer je samo po sebi razumljivo da većina ima više glasova od manjine. Moderna demokracija, međutim, nije samo vladavina većine, već ona uključuje i prihvaćanja prava manjine, sviđalo se to nekima ili ne. Znam da inicijativa za promjenu Ustava dolazi od pripadnika udruga za obranu obitelji koji u to iskreno i pošteno vjeruju. Svi smo svjesni da potpisa ima na stotine tisuća i to treba poštivati, makar smo uvjereni da se oko takvog referendumskog projekta razvila uglavnom predizborna kampanja jedne stranke.
Ali kako se oteti dojmu da na taj način kršimo ljudska prava jedne manjine koja misli, osjeća i ljubav shvaća drugačije? Zar je činjenica da su drugačiji i da je to nama strano dovoljna da se pripadnici seksualnih manjina diskriminiraju i getoiziraju?
Na samom kraju, ako ne promijenimo uvjete potrebne za tako koncipiranu neposrednu demokraciju postavlja se pitanje koliko će vremena proći do prikupljanja potpisa i raspisivanju referenduma o drugim pitanjima koja se tiču osnovnih ljudskih prava? Ne mislim pritom samo na prava manjina, već i na ona koja čine temelje demokratskog sustava? Ekonomska kriza je svaki dan dublja, parlament košta, umjesto izbora i plaćanja političke kaste, mogli bi sagraditi tvornice, bolnice i ceste. Što će nam toliko ljudi koji odlučuju o našim sudbinama s novcima poreskih obveznika kada bi bilo dovoljno njih nekoliko, možda, u konačnici, samo jedan. Narod živi sve lošije a mi i dalje bacamo novce na svu tu glupu demokraciju?
Na svim izborima glasamo i sve je gore. Danas možemo reći što god želimo, ali ne možemo promijeniti ništa. Koliko takvih, potencijalno referendumskih, pitanja ima i koliko je demokracija kod nas otporna, koliko čvrsta da se obrani od svog eutanaziranja? Ne bi bio prvi put da se svjetlo ugasi, uz opće odobravanje i pljesak većine.