Vijest o mladom profesoru matematike iz Novog Sada, pretučenom do krvi od horde razularenih dječaka i lomljenju nosa jer ih je podsjećao na homoseksualca, izazvala je dvije vrste komentara na internetu.
Prva grupa, korištenjem epiteta iz kataloga endemski dobrih susjednih odnosa, protestirala je zbog činjenice da vijest dolazi iz Srbije. Druga je govorila o krizi obitelji i škole, u tome suportirana od intervjuiranih pedagoga i sociologa. Lokalna povjerenica (pravobraniteljica) za ravnopravnost izjavila je da je napad motiviran mržnjom i da je pokazatelj koliko su obrazovne ustanove, roditelji i društvo kao cjelina zakazali u radu s djecom i omladinom na razvijanju tolerancije i poštivanju ljudskih prava. Sam profesor je, ogorčen, izjavio: "Kao društvo sve smo promašili, totalna katastrofa. Ni morala, ni odgovornosti, ni poštovanja, ničega više tu nema". Riječi koje bi mnogi izrekli i kod nas, jer su izraz bespomoćnosti prema fenomenu koji sve više izmiče kontroli.
Nas, međutim, ne zanima otkud dolazi vijest, jer smo svjesni da bi mogla doći i iz parka, školskog dvorišta ili ulice nekog hrvatskog grada, ali želimo znati nešto o razlozima takvih pojava u suvremenom društvu.
Krenimo na opis događaja: nezaposleni profesor matematike, privremeno na zamjeni kolegici na porodiljnom dopustu, kratko rečeno intelektualni proleter koji se kreće biciklom, u parku čeka suprugu i dvogodišnje dijete. Bicikl parkiran, on sjedi na klupi i piše poruke na mobitelu.
S druge strane, maloljetnička banda djece između 12 i 16 godina, barem sedmorica, kako je poslije ustanovljeno, neki od kojih (vjerojatno na liderskim pozicijama u grupi) su već samostalni jer se roditelji o njima uglavnom ne brinu. Vuku se parkom kao čopor, blizu kolodvora gdje uvijek ima prometa, čekajući žrtvu za tučnjavu i pljačku, jer se moraju dokazati u grupi i, na njima svojstven način, u društvu.
Profesor je savršena žrtva: pomalo alternativan, dovoljno luzerskog izgleda, sam, slab, neodoljivo privlači mlade predatore koji šalju izvidnicu (vjerojatno dvanaestogodišnjaka) da ispita situaciji. Koliko je sati? Ljubazan ih odgovor ohrabri u uvjerenju da žrtva nije spremna na fizički obračun. Pola sata kasnije, drugo pitanje: Poznaješ li nekog pedera? Ne poznajem.
Drugi, pristojan odgovor je presudan, i zapravo signal za već dogovoreni napad: ne reagira, sam je, slab, peder! I ubiju boga u njemu i na kraju ga opljačkaju, jer on na nasilje ne reagira nasiljem.
Biološko, preciznije etološko, objašnjenje fenomena bilo bi time gotovo: čopor mladunčadi napada žrtvu radi svog preživljavanja, odnosno hijerarhije unutar grupe, i plijena. Provjeri njenu snagu i onda krene u akciju, nemilosrdno. Točka, da se radi o životinjskom svijetu, ali s ljudima se stvar ipak malo zakomplicira!
Institucije, kao što su na primjer obitelj i škola, mehanizmi su društva za kontrolu ekstremnih ponašanja. One moraju regulirati nasilje, eventualno ga ostaviti za "društveno poželjne" ciljeve (ratovi, primjerice, ili represija društveno neprihvatljivih ponašanja) i smanjiti ga ili ukloniti u svim ostalim slučajevima. Maloljetničko nasilje i delinkvencija spadaju, naravno, u modele koje treba ukloniti ili smanjiti do najmanje moguće mjere.
Oko toga je sagrađen cijeli aparat moralnih normi, ali percepcija je da u tome institucije redovito zakazuju. To misli svaka generacija u odnosu na prethodnu: da postoji kriza morala i vrijednosti i da škola, obitelj i društvo nisu u stanju formirati "zdravu" mladež niti zajamčiti minimum sigurnosti.
S druge strane, surovost nasilja današnje mlade generacije ostavlja nas zatečenima, iako nije neobjašnjivo da se cipelari u društvu u kojem nam gotovo svaki film šalje poruke ekstremnog nasilja i, zapravo, uvjerava da su šaka u lice, boca po glavi ili udarac palice za bejzbol uobičajeni načini međuljudske komunikacije i da ne ostavljaju ozbiljne posljedice. Trebamo se pitati gdje smo pogriješili, ali nabrajanje svega onoga što ne radimo za djecu i mlade, ili radimo pogrešno, ili dopuštamo da drugi rade umjesto nas ispunilo bi ne knjigu, već biblioteku.
Ako je, na kraju, u mnoštvu činitelja današnjeg nasilja nešto sigurno, onda je to da danas ne uspijevamo izgraditi pozitivne autoritete. Autoritet uključuje spontano slušanje, i pretpostavlja ličnost kojoj se vjeruje i koja te nikada neće iznevjeriti. Ne autoritarnost, koja predstavlja degeneraciju autoriteta i poslušnost, već autoritativnost koja podrazumijeva vjerovanje u nositelja određene društvene uloge.
U mojoj generaciji autoriteti su bili Marcuse, Martin Luther King, Bob Dylan... danas su to Lady Gaga i Kim Kardashian. Nemojte me krivo shvatiti, oni ne generiraju nasilje, već samo ispraznost i ekstremni materijalizam, u kojem egoizam i nasilje plivaju kao barbun u maslinovom ulju. (Furio RADIN)