Uvijek sam oklijevao govoriti o privrednim temama, svjestan svojih kognitivnih granica, a potpuno sam prestao otkad u parlamentu pored mene sjedi Valter Boljunčić, dekan pulskog Ekonomskog fakulteta, iako me on tješi da je samo matematičar.
Razrogačim oči i našiljim uši kada, dočepavši se govornice, pojedini zastupnici stanu sipati brojke iz rukava i skladati nova ekonomska znanja i teorije. Zanimljiv je taj moj Sabor i nije nimalo drugačiji od ostalih južnoeuropskih parlamenata: za razliku od akademskog života gdje te glupost može koštati karijere, a svakako znanstvenog ugleda, u tom najvišem domu možeš reći bilo što, bez potrebe da to bilo čime potkrijepiš, pa i najveći nonsens ovoga svijeta. I nakon toga otići do restorana kao da se ništa nije dogodilo, s osjećajem da si zaradio svoju dnevnicu. Ako si nešto rekao, valjda iza toga postoje neki interesi, vanjski ili unutarnji razlozi koji objašnjavaju, čak i opravdavaju tvoj postupak. "Ca' nisciuno e fesso" - kažu u Napulju, "ovdje nitko nije štupido" - reklo bi se kod nas, svi smo navigani i znamo što radimo. Idemo dalje...
Takav privilegij da pucaš u prazno i da pritom ostaneš živ, ipak učestalo koristi relativno mali broj kolega zastupnika koji su poznati po svom egzibicionizmu. Iako ostaje problem da uzimaju prostor onima koji bi imali što reći (kojih ima, mada su mnogi od njih sa stranačkom brnjicom) te, kao problem nad problemima, da ti u Saboru uglavnom sjede nedaleko od mene i paraju mi bubnjiće, ali to je druga priča...
Radi se, naravno, o problemu ignorancije i o pristupu tom beskonačnom, nama smrtnicima mutnom i nepoznatom području. Svi smo mi svemirske neznalice, razlikujemo se samo po svom pristupu neznanju. Konfucije (551. - 479. pr. Kr.) je smatrao da je istinsko znanje spoznaja granice naše ignorancije, a Benjamin Disraeli, u svojem djelu "Sybil" (1845.) pisao je da je svijest o našem neznanju veliki korak naprijed za našu spoznaju. Problem je u tome što se takvo istinsko znanje, takva svijest, postiže samo upornim i mukotrpnim stjecanjem novih znanja ili mogli bismo reći da znanjem ne postaješ puno manje injorante, ali sigurno puno bolji poznavatelj svoje injorance. Što, priznat ćete, nije malo.
Nasuprot tome, kako kaže jedan od očeva povratka prirodi, književnik i ekolog Henry David Thoreau (1817. - 1862.), možemo postati svjesni svog neznanja ako se uvijek služimo samo saznanjima koje imamo?
S velikanom hrvatskog novinarstva Veselkom Tenžerom nekoć sam se nalazio u popularnom zagrebačkom kafiću Izlog, tko zna zašto različitom od šminkerskog Majmunjaka koji se nalazio pored njega, na početku Ilice i nadomak trga koji se tada zvao Trg Republike i koji su stari Zagrepčani zvali Jelačić plac, a sada se zove Jelačić i purgeri ga često nazivaju Trgom Republike, tako, iz ljubavi prema prošlosti. Tenžera je znao započinjati naše razgovore stoječki sljedećim riječima: "Čuj, reći ću ti nešto što ne znam, jer ako ti kažem ono što znam, vjerojatno znaš i ti, a ono što ne znam ja, ima veću vjerojatnost da ne znaš ni ti, i tako će razgovor biti zanimljiviji." Ima nešto u tome, zar ne? Zamislite svijet, zamislite parlament u kojem govori počinju s ne znam dovoljno, pomozite mi da shvatim bolje, pa makar i s vašim neznanjima, i da na kraju izglasamo nešto smisleno, možda i pametno. Koje osvježenje, koja utopija.
Vratimo se ekonomiji koja me počela zanimati od kada nema više nikakve veze s proizvodnjom, već, po sistemu raketa zrak-zrak, samo s financijama i burzama, postajući tako sve bliskija psihologiji. Htio bih i ja završiti nečim zanimljivim što nisam znao, a sad znam jer sam problem proučavao i stjecao novo znanje. U čast Majmunjaku, prenijet ću vam eksperiment iz područja ekonomskog ponašanja majmuna koji je proveden na Harvardu i Yaleu 2005. godine.
Eksperiment je počeo time što su majmunima dani žetoni koje su mogli zamijeniti za hranu, što je pokazalo da shvaćaju značenje novca brzinom realnog vremena trampe. Nakon toga primatima su vrijedni psiholozi, poznati po tome što ne gube vrijeme glupim eksperimentima, pripremili različite porcije voća, povrća i jaja za različite cijene u žetonima. Naši preci su usvojili i taj sustav velikom brzinom i prihvatili da za više hrane treba više žetona.
Sada, kada su psiholozi shvatili da su majmuni postali pravi klijenti, promijenili su cijene tako da se za isti broj žetona mogla kupiti dupla porcija jabuka, dok su ostale cijene, na primjer dinja i jaja, ostale nepromijenjene. Majmuni su se ponašali ekonomski racionalno i orijentirali su se na kupnju jabuka, smanjujući potražnju za ostalim proizvodima. Ne samo da su slijedili taj logički model potrošnje, već su se njihove kupovne sheme razlikovale samo jedan posto od onih predviđenih ekonomskom teorijom. Zanimljivo je da su se u drugim eksperimentima majmuni i ljudi ponašali jednako iracionalno, slijedeći, kao što su neki u prošlosti rekli, istu crvenu nit, kao da su ista vrsta.
Naravoučenje ove priče moglo bi biti da nije toliko teško shvatiti ekonomiju koliko je teško o njoj govoriti, što je očito na oglednom primjeru majmuna.