Moj posljednji, nadam se samo za sada, komentar mogao bi imati vječne posljedice. Fatva je bačena prekjučer, i to u smjeru Monte Ghira: hahaha, Furio, bliži se tvoj kraj, već vidim sestricu smrt kako dolazi po tebe, Lidiju Percan kako ti pjeva na sprovodu i svećenika kako ispraća tvoj konačni odlazak, možda gore, a nadajmo se duboko dolje!
Neću otkriti tko je izrekao gore navedeni obvezujući naputak jer je u meni još svježe pamćenje na diplomata jedne susjedne zemlje koji je bio na glasu kao prenositelj pegule pa ga i danas u njegovom ministarstvu iz predostrožnosti zovu samo On. Zato, fra On, skužaj, mir među nama, dobar si ti, možda, ali sigurno je sigurno i tako dalje. Iza leđa, kada te vidim izdaleka, prekrižit ću sve moguće prste i složiti ih u fige i punkerski pozdrav! Fata je Fata, ali još uvijek dvaput je dvaput!!!
A onda si domislim (sviđa mi se taj istrijanski izraz) i kažem si: "Šuti, Furio, imaš sreće, barem je tamo u programu naša Lidija da te glasom prati na veliko putovanje u vječno zelene prerije. Kako mi prijatelji kažu, fra On bi ti mogao dofurati Thompsona, što bi stvorilo neugodnosti s Dietom i SDP-om, napokon ujedinjenima u zajedničkom čvrstom stavu 'Perkovića, niti mrtvi'! Odlučno, za sada."
Stoga, mogu nastaviti smrtno ozbiljno jer me jedna slika, zapravo tri, sa zagrebačkog Jaruna proganja cijelu šetimanu. Mrtav čovjek na plaži, jedva pokriven, i oko njega, odmah iza policijske trake, na tri metra od trupla, ravnodušni kupači i kupačice u uobičajenim nonšalantnim pozama, u potpunom relaksu. Žene i muškarci različite dobi, djeca, čitave obitelji nastavljaju se sunčati jer je treća dekada kolovoza, zadnji trenuci da ne dođeš na posao, u školu, kafić i diskoteku kao potpuni bljedoliki luzer.
Psihijatri i psiholozi u popratnom članku pokušavaju objasniti pojavu terminima kao što su ograničeni krug empatije, mehanizam negacije uznemirujućih sadržaja, obrambeni modeli koji onemogućuju da se ljudi, izvan ograničenog kruga privatnosti, percipiraju kao humana bića jer za to nedostaje životna snaga. Ipak, nešto fali tumačenju tog fenomena i ne treba biti moralist da se kaže da je izreka "dva prsta od moje stražnjice, i problem nije više moj" uvijek skandalozna, a posebno kada se radi o presudnim životnim trenucima, što smrt u društvenom smislu sigurno jest, a u individualnom da ne govorimo.
Kako se, s druge strane, odnositi prema smrti nepoznate osobe u vašoj blizini? Poštivati privatnost, participirati u sućuti, moliti se za njega ako si vjernik, ili naprosto spakirati se i otići, slično kao kada prolazite blizu mjesta automobilske nesreće i vaša pomoć nije više potrebna? Čitanje Glorije s truplom na tri metra škartirali smo a priori, unatoč jarunskom primjeru.
Možda nam mogu pomoći misli velikog antropologa i sociotanatologa Luis-Vincenta Thomasa koji nam otkriva neke zatomljene odlike fenomena smrti, koje bi konzumeristi voljeli da ljudi zaborave jer potrošač koji razmišlja o smrti nerado svraća u shopping centre. L. V. Thomas smatra da je moć smrti zapravo u "tjeskobi, stravi, ona je instrument ucjene i bijega od stvarnosti, i zato je u osnovi svake moći i svakog oblika društvenog života". Također, "smrt, ili barem njena društvena upotreba, postaje jedan od velikih markera društava i civilizacija, i instrument da ih se kritizira i analizira u dubini".
Dragi moji čitatelji, preporučio bih vam zato da sagledate indiferentnost jarunskih kupača u kontekstu društvenih i kulturnih promjena suvremenog društva. Već je Marx, uostalom, anticipirajući mnoge druge znanstvenike i filozofe, govorio o reifikaciji, kao biti otuđenosti, što znači da društveni odnosi, uključujući one međuljudske, postaju relacije među stvarima, a ne među ljudima jer se diskurs spušta na razini produktivnosti i trgovine.
U takvom kontekstu postoji opravdani strah da će odnos s mrtvim tijelom nepoznate osobe na par metara biti shvaćen ne kao prilika za samilost i sućut, već samo kao predmet koji će ubrzo biti uklonjen i potisnut u zaborav čim ugledamo prvi Mercator. (Piše Furio RADIN)