Nevoljko pišem o politici u svojim kolumnama, svjestan sam da je sve što radim podložno političkim interpretacijama, izbjegavam direktna zadiranja u stranačka prepucavanja ili u postupke Vlade. Danas ću se, ipak, dotaknuti politike i nadam se da ću uspjeti zadržati zadovoljavajuću razinu ako ne neutralnosti onda svakako objektivnosti, potrebne da usmjerimo pogled u budućnost.
Neću, naravno, govoriti o SDP-u, HDZ-u ili IDS-u ni o njihovim vrlinama, a pogotovo ne o njihovim manama. Za to bi trebalo mnogo više od dvije kartice koje namjeravam sročiti. Iznijet ću neka svoja razmatranja o nečemu za što držim da je od općeg interesa: o parlamentarizmu. Cijela je Europa danas, a zapravo već dugo vremena, u okovima nečega što zorno upućuje na zaključak da su parlamenti svedeni na parlaonice koje su izgubile svaku autonomiju odlučivanja a, u konačnici, i autoritet i ugled. Dio karikaturalnosti, uzmimo, Hrvatskog sabora, nije samo u osebujnosti dijela zastupnika već prije svega u tome što se izgubio smisao njegove uloge, jer se sve odluke donose negdje drugdje: u Vladi, u Ministarstvima i u centrima financijske moći. U nekim slučajevima, dijelovi zakona koji su izmakli kontroli sklepaju se u nove cjeline odlukama Ustavnog suda, ali jedini koji nikada ne donosi zakone, već ih samo potvrđuje dizanjem ruku, je upravo taj visoki dom koji bi trebao predstavljati volju naroda i nadzirati Vladu. Eventualni usvojeni amandmani od neke važnosti više su iznimka nego pravilo, toliko da redovito izazivaju senzaciju u medijima. Potvrda fikusne uloge Sabora je upravo činjenica da gotovo nikada zakoni koji su predloženi od grupe zastupnika, oporbenih ali i pripadnika vladajućih stranaka, ne postižu uspjeh.
Budući da se to zna unaprijed, nitko, osim Vlade, i ne predlaže zakone da bi bili usvojeni, već s jedinom namjerom da se opravda pred biračima pojedine sredine ili gospodarskog sektora.
Nedostatak parlamentarizma u Hrvatskoj može se opisati i kroz dva dodatna fenomena. Uzmimo saborske odbore, radna tijela koja bi trebala poboljšati zakonske prijedloge. U parlamentima s minimumom parlamentarizma amandmani koji se usvajaju na odborima, u kojima sijede zastupnici pozicije i opozicije u jednakom omjeru kao u predstavničkom domu u cjelini, mijenjaju zakonski prijedlog koji onda dolazi u sabornicu. U nas, amandman odbora ima istu snagu kao prijedlog bilo kojeg zastupnika, dakle nikakvu, tako da nije nikakav eksces kada na odboru netko glasa na jedan način, a na plenumu na drugi. Napokon, snaga parlamenta je jasna i po tome kada se raspravlja o nekoj točci. To nije, kako bi netko očekivao, kada ta točka dolazi na dnevni red, već isključivo kada je predstavnik Vlade slobodan doći. Dakle, stvarni dnevni red Sabora ne određuje predstavnički dom, već vrlo često Vlada, što je eventualno svojstveno kancelarskim sustavima, ali ne i parlamentarnim u kojima se tjednima, a negdje i mjesecima unaprijed zna kada će se raspravljati o nekom zakonskom prijedlogu.
Na kraju, ako je parlament ono što Španjolci malo posprdno zovu "discutidor", onda bi ta parlaonica trebala imati barem neke efekte nad sudbinom saborskih odluka, inače čemu ta predstava?
Sjećam se samo jedne takve promjene odluka na temelju rasprave: kada je prvi pučki pravobranitelj, na osnovi rasprave istarskih zastupnika koji su pokazali da je u godini dana uspio napisati samo jedan pamflet protiv IDS-a, smijenjen jer je njegova nesposobnost i pristranost bila previše evidentna. Tako, rasprava u Saboru je, u biti, posvećena samo televizijskim gledateljima, koji su ujedno i potencijalni birači, dok se odluke donose gotovo bez iznimke negdje drugdje.
Na djelu je jedan tehno-birokratski i politički centralizam, i postaje sve jasnije da bez decentralizacije i davanja prilike lokalnim samoupravama da stvarno autonomno odlučuju, napretka neće niti biti. Jer, kada vlak ide, onda se mnoge stvari ne primjećuju.
Ali, ako lokomotiva bude nepokretno stajala u Zagrebu, vagoni se neće nikada ni pokrenuti. Ne prema Europi, već niti prema Črnomercu. (Furio RADIN)