Proslave oslobođenja na sve strane i treba biti tako: pobjeda nad destruktivnim nacizmom i nad karikaturalnim ali brutalnim ostacima fašizma je nešto što se mora slaviti. Posebno kada je cifra okrugla: sedam desetljeća života u sustavima punih kontradikcija, sumnjivih demokracija i u nekim razdobljima okrutnih režima je ipak puno bolje od arogancije u miru i krvoločnosti u ratu zbog kojih su najprije fašizam, a onda nacizam bili izumljeni i isprogramirani. Zbog toga civilizirani građanin ne može biti ništa drugo nego antifašist, dok su fašisti i nacisti naličje čovječanstva. Ne jedina naličja, ali ovih dana slavimo pobjedu nad njima.
Istra je oslobođena od nacifašizma, mnogi su izgubili živote: Hrvati, Talijani, Slovenci i pripadnici drugih nacionalnosti. Svaka minuta šutnje u njihovo sjećanje je dragocjena kako bi učvrstili naš stav da su ti sustavi oličenje zla.
Ali Istra je sve više nego jednostavna zemlja. Uzmimo moju Pulu: nisu prošle dvije godine od kraja rata i bila je gotovo u potpunosti "oslobođena" po drugi put: od njenog stanovništva. Nisu izbjegli fašisti, dio njih nisu bili ni Talijani, ali ipak tadašnji ih se sustav bez oklijevanja, i gotovo s olakšanjem, oslobodio. Ostatak Istre doživio je sličnu sudbinu: u kratkom razdoblju radnici, seljaci, ribari, intelektualci, tehnička inteligencija napustili su predivni istarski poluotok i živjeli čitav život daleko od njega, mučeni nostalgijom i često u nemilosti sredina gdje su započinjali nov život. Obišao sam ih u Argentini, Urugvaju, Brazilu, Južnoj Africi i Australiji i jasno osjetio da je njihova patnja golema, još veća od onih koji su, u izbjeglištvu, završili u Italiju.
Govorim o njima jer su i oni dio tog istog oslobođenja: onog bez navodnika i onog u navodnicima. Trebali bi ih se sjećati jer su njihovim iseljenjem Istra i Rijeka izgubili dobar dio svog autohtonog stanovništva i svojih ljudskih resursa. Istra je bez njih postala siromašnija u ljudskom smislu te riječi. Danas bi takvu pojavu nazvali humanitarnom katastrofom.
Istra nema samo jednu istinu jer svaka individualna sudbina ima jednako duboko značenje kao i ideologije, epopeje, bataljuni ili divizije: raspale su se obitelji, braća su se rastala, jadni su i siromašni ljudi ukrcavali svoje istrošeno pokućstvo i prnje na brodu, a kada bi parobrod pristao s druge strana Jadrana, dočekivale su ih demonstracije onih koji ih nisu mogli ili htjeli primiti. Bili su to naši ljudi, Istrijani, koji nisu nikomu učinili zlo.
Prilikom svakog slavljenja oslobođenja ja se sjećam i jednih i drugih, svih žrtava rata i poraća, svi su sinovi i kćerke našeg zavičaja, žrtve povijesti koja je nadilazila njihove snage, često i njihovo razumijevanje.
Danas, kada se povijest često shvaća unilateralno, kada se sve više naginje jednostranom tumačenju onoga što se dogodilo, kada se retorika prilagođava nacionalnim paradigmana, priznajem da su moja osjećaja podijeljena.
Jedna od definicija istine je da je ona "misao koje nema potrebu za misliocem". Takva je istina uglavnom proizvod vjere, i ponavlja se ritualno, kao mantra. U našem slučaju, kao neka vrsta novog oslobođenja: od racionalnog i cjelovitog sagledavanja tragedije koja se dogodila.
Ne znam da li imam snage za još jedno oslobođenje.
Furio RADIN