Dragi moji Istrijani, ako je politika ovdje zakasnila, i budemo li blagi, u nekim trenucima bila neodlučna, hoćemo li dopustiti izgradnju ekološki destruktivnog energetskog sustava? Sada, kada se svi slažemo da bi Plomin 3 bio poguban za budućnost Istre?
Rezultatima referenduma o termoelektrani na ugljenu u Plominu možemo pristupiti na nekoliko načina. Prvi je formalni: činjenica da je savjetodavni čini ga ne samo neobvezujućim već i bezvrijednim, jer se nema više koga savjetovati, na nacionalnoj i lokalnoj razini. Drugi je sadržajni: referendumsko pitanje postavljeno je u pozitivnom obliku, jer se pitalo o podržavanju termoelektrane na ugljen, i zato, ako hoćemo cjepidlačiti, nedolazak može tumačiti i kao nezainteresiranost za centralu na takav energent. Treći je strukturalni: kako je moguće da je, na državnim referendumima, obvezujući rezultat bez obzira na izlaznost, dok na lokalnom, savjetodavni rezultat zahtijeva natpolovični odaziv birača?
Želimo li pak zadržati dignitet političara, štogod to danas značilo, ali prije svega čovjeka i stanovnika ove regije, reći ćemo da je nedavni referendum velika izgubljena bitka. Politička bitka, jer bi ovaj referendum pokazao građansku svijest samo u slučaju uspjeha. Odustajanje od njega znači nepovjerenje prema vlastima, što je eminentni politički čin.
Budući da je to i moj neuspjeh, želim ga komentirati, jer će moj unuk, u svojim malim plućima, udisati još opasniju količinu CO2 nego do sada. To će se desiti djeci i unucima svih stanovnika naše i susjedne regije, nekima povremeno, drugima stalno. Treba personalizirati odgovornost: svi smo krivi, ne samo netko tamo, naravno netko više od drugih, ali zar je to presudno, za razumijevanje takvog općeg debakla i posljedica koje će imati na zdravlje građana?
Ugljen napuštaju u Europu svi koji mogu, jer se zna da je iznimno opasan za zdravlje. Relativno zdravi plin prolazi nam ispod prozora a mi dopuštamo gradnju elektrane na uvozni ugljen, jer je to (jedini) strateški projekt za energetsku politiku Hrvatske? Dragi moji Istrijani, ako je politika ovdje zakasnila, i budemo li blagi, u nekim trenucima bila neodlučna, hoćemo li dopustiti izgradnju ekološki destruktivnog energetskog sustava? Sada, kada se svi slažemo da bi Plomin 3 bio poguban za budućnost Istre?
Odgovor je, na žalost, da, jer smo bili nedovoljno uvjerljivi u artikuliranju našeg odbijanja, jer smo bili pasivni i s vremenom dopustili da građani postaju anomični.
Kako ne bi bili normatski deficitarni, posebno u pogledu moralnih normi, kada je svakodnevni posao dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj da se međusobno optužuju za korupciju, tako da nitko više ne zna što je istina, a što laž ? Kada se ulazi i izlazi iz istražnog zatvora, a nitko ne zna zašto si unutra i zašto opet vani? Kada pojedini istarski političari destruiraju percepciju svoje regije iz dana u dan, prikazujući je kao mjesto gdje žive lopovi i narkomani, a ne ljudi koji rade od jutra do mraka?
Tako, polako ali sigurno, postaje svejedno je li netko korumpiran ili pošten, jer su, na jedan difuzan način, potencijalno lopovi svi.
Kada je nebitno poštenje, sve drugo postaje relativno, i otvara se prostor za djelovanje stvarnih lisaca i mešetare, uključujući i one koji nas žele uvjeriti da termoelektrana na ugljen baš i nije tako pogubna za nas.
Veliki francuski sociolog Emilé Durkheim je početkom prošlog stoljeća opisao opasnosti društvene i moralne anomije, koje onemogućuju solidarnost.
Genijalnom intuicijom, smatrao je anomiju potencijalnim uzrokom samoubojstva, misleći pritom bukvalno na oduzimanje života. Danas, povezanost anomije i suicida tumačimo u prenesenom smislu, kao odustajanje od identiteta, od principa, od ljubavi, od bilo kojeg vrijednosnog sustava.
U krajnjoj liniji, kao što je pokazao referendum, i kao samoubilačko odustajanje od zdravlja.
Piše Furio RADIN