Gospođa Dunja iz Zagreba šalje otvoreno pismo medijima u kojem me proziva zbog nedavno potpisane deklaracije o eskalaciji etnocentrizma i netolerancije u Hrvatskoj. U etničku sagu iz vedra neba uvodi supruga iz cijenjene obitelji Vatovac iz Brtonigle, koji je, uz nju, a valjda i zbog nje, jedini postao nacionalno nabrijan.
Gospođa Dunja Vatovac detektirala me je na Golom Otoku, gdje sam s udrugom "Ante Zemljar", desetak diplomata i pedesetak Hrvata, Slovenaca, Talijana i drugih promatrao devastaciju memorije jedne od
jugoslavenskih i hrvatskih sramota. Sjećanje na užas koji izbjegavaju desnica, gledajući na taj problem s ideoloških antipoda, a i ljevica koja svesrdno radi na tome da se takvih antipoda što prije dočepa.
O Golom Otoku pisao sam u nekoliko navrata. O pokušaju brisanja memorijskih tragova terora tog koncentracionog logora pisat ću idući tjedan, čim sredim dojmove o još jednoj balkanskoj banalizaciji prošlosti.
Jedna anticipacija: na Golom ne samo da nailaziš na vesele turiste koji se sunčaju na kamenim objektima koje su gradili psihički i fizički izubijani zatvorenici, već i na restoran "Pržun" pored kojeg se za pet kuna možeš slikati iza rešetaka i broja ćelije, kao sa Šiljom u Disneylandu.
Dakle, gospođa Dunja iz Zagreba šalje ogorčeno pismo u kojem me proziva zbog nedavno potpisane deklaracije o eskalaciji etnocentrizma i netolerancije u Hrvatskoj. Kratko rečeno, imaš što hoćeš u Istri, puno više od onoga što tebi i potalijančenim Hrvatima treba, i još podržavaš Srbe !?
Ne bih se osvrnuo na takav pristup, jer ne zaslužuje pažnju, da me nije zaintrigirao jedan detalj iz pisma. Ničim izazvana, moja sugovornica na hrvatskom i talijanskom jeziku izjavljuje da je ona dugo živjela u Istri i, značajno nabrajajući prava koja imamo, iznosi svoju privatnu priču. U etničku sagu iz vedra neba uvodi supruga iz cijenjene obitelji Vatovac iz Brtonigle, koji je, uz nju, a valjda i zbog nje, jedini postao nacionalno nabrijan. Kunjadi i familija su Vattovaz u Trstu, potpuno nesvjesni samih sebe, dok punica i punac ne znaju što su, jedva govore hrvatski, pa se, jadni, deklariraju kao Istrijani. Tako kaže Dunja.
Prvo, ne znam tko je od tih ljudi živ, a tko nije, pa se unaprijed ispričavam, ali cijeloj cijenjenoj obitelji šaljem izraze svog poštovanja, simpatije i solidarnosti, uz napomenu da, ako se osjećaju mobingirani, znaju gdje me mogu naći.
Dragi Vatovci i Vattovzi, koji evidentno niste promijenili prezime u vrijeme fašizma, jer bi inače bili postali Vattovini, a u najboljem slučaju Vatta, molim vas izdržite još malo. Ima naznaka da se Dunja definitivno vratila u Zagreb, sada se bavi prosvjednicima u Savskoj 66, a povremeno Srbima i njihovim prijateljima. U slobodno vrijeme Puhovskim, Pupovcem i sa mnom. Ima puno posla s našom deklaracijom koju demantira svaki dan i svakim svojim postupkom.
Pravite se moni, izdržite još malo: na kraju se takvi mozgovi odlijevaju. Odlaze iz Istre ili izlaze iz sebe, u nekim slučajevima i obje stvari istovremeno.A Istrijani svih mogućih boja, jezika, nacionalnosti i identiteta mogu disati, makar na kratko.
Furio RADIN