U Vatikanu, uoči međunarodne nogometne utakmice, papa Francesco je primio članove talijanske i argentinske reprezentacije. Sveti oče, za koga ćete navijati, za Argentinu ili Italiju? Ne mogu se odlučiti, odgovorio je Franjo, bolje da zasadimo maslinu mira ! I taj je odgovor, iskren a ne diplomatski, zadovoljio sve prisutne odnosno, kako bi rekao drugi Franjo, svekoliko pučanstvo. Nije da se Francesco i Francisco, Jorge Argentinac i Mario Talijan, nisu dogovorili, već odavno jesu, jer je papa katolik što znači univerzalan, ali i čovjek sa svojim korijenima i dilemama, s kojima se treba nositi.
S papom na utakmicu
Francesco, nisi samo papa, pastir urbi et orbi, nisi samo blizak čovjeku i, rječnikom civilnog društva, građaninu. Ti si i fratello nacionalnim manjinama, jer moraš odgovarati na čudna pitanja, jer si izložen stalnoj provjeri lojalnosti i spreman na ekumenski odgovor, a i sin si imigranata. Nakon tvog odgovora na pitanje vječno nacionalno uzbuđenih sportskih novinara, išao bih s tobom na utakmicu, navijao za jedne i za druge, urlao od oduševljenja nakon svakog gola bez obzira u koju bi mrežu ulazila lopta, i na kraju bio zadovoljan bez obzira na rezultat, posebno neriješenim, koji zadaje najmanje problema.
Kako smo mi, istarski Talijani, odgovarali na slična pitanja prije utakmica visokog ideološkog rizika, u nedavnoj prošlosti, i kako reagiramo danas? Za koga navijaš, druže, za Jugoslaviju ili za Italiju? Za naše, compagno, per i nostri, zar nije očito?! Gospodine, cijeli ste život proveli u Hrvatskoj, tu ste rođeni, i pitam se, u srijedu, vaše nacionalno i sportsko srce, za koga će kucati? Zar nije bjelodano, dragi moj prijatelju iz većinskog naroda, da će u prvom poluvremenu kucati za jedne a u drugom za druge? Ili da neće kucati, jer je tako pristojno, i da ću biti zadovoljan ako pobijedi bolji, jer će u svakom slučaju biti naš?
Moj je nono Ettore, poznati nostalgičar davnih vremena, išao korak dalje, kada je, u žaru jedne igre biljara u Circolu, šezdesetih godina prošloga stoljeća, u prostorije ušao jedan neodređeni "naš" i viknuo "dođite gledati televizijski prijenos nogometa, naši igraju protiv Engleske". Tišina koja je slijedila mogla se mjeriti velikom vagom iz merkata, koliko je bila teška. Samo se Ettore nije dao smesti, položio boćine i sasvim ozbiljno pitao: stvarno, odmah ću doći, igraju Engleska i Austrija?
A ma, a bo, a ben...
Pitanje identiteta, očito, ne zastarijeva i mi smo se Istrijani svima popeli na živce našim naporima da ih imamo jedan i pol do dva istovremeno. A ma, a ben, a bo, ma znaš da i ti imaš pravo, sasvim su drugačiji odgovori od "bez entiteta nema identiteta". Kod nas je dokazano da smo, gotovo bez entiteta, jer županije to uglavnom nisu, uspjeli razviti multietničnu stvarnost, znači kulturu s više identiteta. Kako? Uglavnom loše. Zašto? Uglavnom ne znamo, ali napravili smo to, i u relativnom smo miru s našom savješću, jer ako nešto ne podnašamo, to su nacionalizmi.
I, na kraju, vratimo se Franji, koji je uz mnoge križeve koji mu idu uz specifikaciju radnog mjesta, odlučio nositi i one sportske, i to obadva. Obožava nogomet, to svi znaju, pa ne može prešutjeti odgovor, i voli izravno reagirati na pitanja, pa čak i kada je jedini iskreni odgovor - ne znam. Mario, navijat ćeš za Italiju, je l' da, roditelji su ti iz Piemonta? Jorge, znaš da si rođen u Buenos Airesu, Argentina je tvoja zemlja, zar ne? Vero ne znam, a ma, a bo, a ben... (Piše Furio Radin)