Piše Furio RADIN
Prošlogodišnja pulska Deklaracija o netoleranciji i etnocentrizmu dočekana je šutnjom nacionalnih medija i oštrom kritikom internetskih portala i društvenih mreža. Danas, samo osam mjeseci kasnije, u ozračju ideoloških sukoba, prizivanja lustracija i registra neprijatelja Hrvatske, inkvizicijskih etičkih sudišta, masovnih prosvjeda u obranu diskriminacija, peticija za uvođenje ustaških pozdrava u oružanim snagama i mnoštva malih i velikih znakova revitalizacije vječnog balkanskog deponija etničke nesnošljivosti, taj je dokument prevladan i zastario.
Tada smo pisali da mnogi pripadnici nacionalnih i drugih manjina osjećaju povećanu nesigurnost i nelagodu zbog ponovnog proizvođenja straha i netolerancije u posljednje vrijeme u Republici Hrvatskoj. Danas, poprimajući ideološke konotacije, taj je osjećaj proširen na sve veće dijelove stanovništva i u kontekstu ekonomske krize i neizvjesnosti predstavlja idealan inkubator frustracija i agresivnosti. Zato je, jučer, o etničkoj isključivosti u Hrvatskoj morao progovoriti i Savjet za nacionalne manjine.
Etnički motivirano nasilje se već događa pored nas. Tri mlada Vukovarca srpske nacionalnosti divljački mlate i teroriziraju još mlađeg sugrađana samo zato što je Hrvat, a nakon par dana grupa mladih Hrvata pretuče vršnjaka iz jedinog razloga što je Srbin, i svi stavljamo glavu ispod pijeska. Pojava etničkog nasilja ima daleko više nego što ih se medijski registrira. One su mnogobrojnije i od njihovog prijavljivanja službenim institucijama.
Kao kod silovanja i obiteljskog nasilja, često se smatra da će njihovo prijavljivanje proizvesti posljedice koje su teže od premlaćivanja, pa se odustane od tužbe. Samo je pitanje vremena kada će se dogoditi nasilje koje će biti nemoguće ispraviti, i tada će se svi pitati tko je kriv - ljevica ili desnica, Srbi ili Hrvati, ustaše ili partizani? Nisam od onih koji smatraju da je danas kontraproduktivno govoriti o Drugom svjetskom ratu. Današnja Europa je nastala na ruševinama nacizma i fašizma, i po tome ona je eminentno antifašistička.
Ne postoji ništa gore od političkog i državnog sustava koji se temelji na preziru prema drugačijima od sebe po rasi i vjeroispovijesti, na aroganciji prema slabijima, na nesnošljivosti prema onima koji zastupaju drugačije mišljenje, imaju različit životni stil, ili različite seksualne orijentacije od onih državno priznatih. Takav sustav se zove fašizam, i on je u prošlom stoljeću bio u temeljima državnih ideologija koje su proizvele rat i destrukciju. Zato, antifašizam treba javno i otvoreno zastupati, jer zlo uvijek vreba, i može se pobijediti samo otvorenim suprotstavljanjem.
Ipak, stječe se dojam da se kod nas, o fašizmu i antifašizmu, o ustašama i partizanima, ne govori iz principijelnih razloga, već često instrumentalno, samo radi sukoba s drugom političkom stranom. Tako, kada desnica, umjesto o antifašizmu, govori o antitotalitarizmu, u pravo je, iako je jasno kao sunčan dan da im je teško izgovoriti riječ antifašizam, kamoli ga zastupati. Suprotno tome, borba protiv fašizma trebala bi biti tema desnice, koja je od fašizma i ustaštva, u idejnom smislu, imala velike štete.
S druge strane, ljevici pada kao olovo teza da je žrtva po definiciji nevina, da su Bleiburg i Križni put, jame i fojbe, kao i Goli otok strašne činjenice o kojima treba razgovarati. Bilo bi zato najbolje da raspravu o tim zločinima povedu upravo ljevičari, ako još postoje, jer s antifašizmom te teme nemaju ništa zajedničko.
Umjesto da svaka strana priča o svojim grijehovima, svi govore o tuđim krimenima, narod sluša i nađe se uvijek netko tko nema instrumente za kritičku i racionalno analizu, već govor politike shvaća izričito.
I bukvalno, od riječi prelazi na dijela. Zato, kada se SDP i HDZ međusobno ideološki optuže, bilo bi pogrešno smatrati da su oba, ili barem jedan od njih u krivu. Budimo pošteni: bliže smo istini ako tvrdimo da su, zapravo, oba u pravu.