U doba moje mladosti pojam tradicije je bio tabuiziran, barem u krugovima gdje sam se ja kretao. U našim glavama postojale su samo riječi: promjena, rušenje, kritika svega postojećeg. I trebalo je biti tako: nemiri u Berkeleyu, studentski bunt u Parizu u koji sam krenuo autostopom i stigao tek pri kraju, okupacija sveučilišta u Berlinu i Milanu bili su jasni znakovi da se nešto mijenjalo u svijesti mladih. Na djelu je bila pobuna protiv autoritarnosti i mladi su radikalno odbijali tradiciju, patrijarhalnu obitelj, nametnutu disciplinu, poslušnost, i hijerarhiju.
Kao što uvijek u povijesti biva, nakon plime je došla oseka i nakon revolucije restauracija. U našem slučaju stare su vrijednosti opet dobile na značaju. Privatnost, obitelj i krug prijatelja već su tri desetljeća na vrhu ljestvice poželjnih društvenih ciljeva mladih, dok su društvene i političke vrednote na samom dnu. Ako se mladi angažiraju u društvu, to ne rade na inovativan način, već pragmatično oponašaju starije generacije ili se pasiviziraju i tavore. Sustav ideja je postao intergeneracijski: stariji su opet konzervativniji, a mladi eventualno digitalno spretniji, ali novih ideja nema, a kamoli nove ideologije.
Postavlja se, sasvim očekivano, problem odgovornosti: tko je kriv što mlada generacija ne prihvaća izazov društvenih promjena, što eventualno ima pojedinaca koji, pri kraju svoje biološke mladosti, panično traže kutak pod političkim suncem, ali ništa drugo? Kako to da nema pokreta, nove društvene ponude, nove političke generacije?
Odgovor je instinktivan jer smo svi zaraženi prosvjetiteljstvom: da su krivi stariji koji ih nisu formirali, koji nisu proizveli novu generaciju, očito starmalih. Ali i nedovoljan, jer kakvi su to mladi ljudi koji čekaju, traže ili zahtijevaju prostor od starih, a ne stavljaju u društvenu kompeticiju nove prostore i sadržaje?
Pedesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u govorilo se o skeptičkoj generaciji, dakle o mladim ljudima koji su bili nepovjerljivi prema društvu, ali politički pasivni. Želim reći da prije velikih promjena vlada varljiv mir, i, malo otrcano, prije bure zatišje. Do bunta mladih će opet doći, i to u godinama koje su neposredno pred nama. Rušiti će se stare vrednote i nuditi nove, sam prostor djelovanja će biti drugačiji. Kada će se to desiti, svi će primijetiti: kao u zaljubljenosti, kao u prihvaćanju vjere to će se naprosto dogoditi, snažno i udarno. I neće imati nikakve dodirne točke sa onime što se danas politički nudi, jer će novi bunt negirati današnji sustav vrijednosti.
Doći se sasvim novi ljudi koji će nuditi sasvim novi svijet. Možda više duhovan i manje materijalan, ali tu ulazimo u svijet pretpostavki. Jedino je sigurno da će u kušnju staviti sva stara vjerovanja, i ona koje danas smatramo naprednim. (Furio RADIN)