Svi žalimo za lijepim mitološkim Narcisom: bio je toliko lijep da se zaljubio u sebe i gledajući se u bunaru previše izbliza, pao je i utopio se. U cijeloj nesretnoj situaciji, nitko nije nastradao osim njega samog, i jedini je svjedok bio, vjerojatno, pun mjesec.
Tako, psihoanalitičari su narcizam isprva tumačili kao perverziju, gdje čovjek uživa u promatranju svoga tijela i pritom ima posljedice, i više-manje to je bilo sve, što znači da niti je narcisoidna osoba nekoga opterećivala, niti se itko s njime htio previše umarati.
Danas je sve drugačije: prije svega, svi narcisi ovoga svijeta trebaju publiku koja će ih gledati, da bi se do kraja zaljubili u sebe, a i sam se pojam proširio od početnog seksualnog značenja na sinonim obožavanja sebe samog u globalnom smislu, uključujući dakle i odlike ličnosti, uz pretjeranu vjeru u sebe i u vlastite sposobnost. Sve do megalomanije, uz nikakvu empatiju, što znači suosjećaj, prema drugima jer oni služe samo manipulaciji za vlastite ciljeve.
Dakle, sindrom kao rođen za političke lidere, i nije slučajno da su diktatori redovito razvijali kultove ličnosti. Ono što je relativno novo, međutim, je to da i nove demokracije rađaju narcisoidne političare, što je povezano s barem dva faktora.
Prvi je politički sustav kojim se personaliziraju lideri, koji se biraju zbog osobnih karakteristika a manje zbog političkih ideja, što je opet u svezi sa nestankom "jakih" ideologija, u ime kojih je u prošlosti lider i tražio, bolje rečeno, nametnuo konsenzus, dok danas to ne mora. Drugi je komunikacija, koja mora voditi računa o jeziku novih medija, tako da se lider kandidira prije svega na osnovi imidža: kako on izgleda je bitnije od programa, koji često nedostaje, i kako nešto kaže je neprocjenjivo važnije od onoga što ustvari kaže.
Tako nastaju novi ljubavnici sebe samih: političari koji obnašaju određenu dužnost ne zbog ideje, programa, javne dužnosti ili postizanja društvenih ciljeva, već zbog glorifikacije sebe samih, zbog ljubavi prema vlastitom odrazu. Bunar se zamjenjuje televizijom ili internetom, ali oči ostaju jednako zaljubljene za vlastitu sliku.
Na kraju, Narcis, u suvremenom društvu, više nije sam, već zaokružen "vjernim" kurtizanama, jer nitko kao yes-men ne može legitimirati medijski iskonstruirane lidere. Nove demo-kreature ipak trebaju ljude pored sebe, ne savjetnike, već inertne ali oduševljene primatelja savjeta, ne suradnike već oportuniste kojima se može u svakom trenutku reći: "A sada, ljudi moji, pričajte puno o meni". (Piše Furio Radin)