Piše Furio RADIN
Ovih dana je gradsko vijeće Vukovara uvelo jednojezičnost u Vukovaru, gdje se od sada na dalje treba govoriti, pisati i misliti samo hrvatski, i to iz razloga pijeteta.
Većina ljudi u Hrvatskoj, različitim intenzitetom, podržava ukidanje dvojezičnosti u Vukovaru, u to nema sumnje. Pa što ako je to protuzakonito? Koga briga što Srbi u Vukovaru žive isto toliko dugo kao i Hrvati? Da je to i njihov grad? Da ih ima oko jedne trećine ukupnog stanovništva? Da velika većina nema nikakve veze sa agresijom, ratom, uništavanjem grada koje se dogodilo u prošlom stoljeću? Nije na odmet podsjetiti da bi kršćani trebali misliti da se grijeh očeva, tamo gdje ga ima, ne prenosi na sinove i kćeri.
Više od polovice Hrvata, dakle jedna od dvije Hrvatske, unatoč svim tim činjenicama, smatra da u Vukovaru nema mjesta ćirilici. Ne iz razloga što Vukovar treba biti grad pijeteta, jer nitko, do sada, nije objasnio što bi to konkretno trebalo značiti, osim da se pripadnicima najveće manjine ukidaju prava. Pijetet, odnosno sažaljenje, oprost, čiji je jedini sadržaj diskriminacija, je u najmanju ruku čudan. Kao i opraštanje koje se očekuje najprije od drugih, što je opet u skobu sa osnovama kršćanske vjere. Ono opraštanje o kojem je hrabro, a ne ishitreno, govorio odvjetnik Mišetić kada je razmišljao i o jednom danu žalosti prema žrtvama u srpskom stanovništvu. Naravno, već sutradan se morao povlačiti pred javnim zgražanjem.
Ne misle ljudi, osim deklarativno, na žrtvu Vukovara kada govore o pijetetu, jer četvrt stoljeća nakon destrukcije niti jedna vlast nije stvorila, ne samo materijalne, već niti duhovne uvjete za povratak prognanih. Ako doista misliš da se jedan grad žrtvovao za tvoju slobodu, što je istina, onda ćeš najprije taj dug vratiti, a tek onda misliti na sebe. Svi znaju da se to nije dogodilo.
Vukovarom se manipulira, iskorištava se njegova tragedija, zamagljuje problem svodeći ga na ukidanje legalnog i legitimnog prava na uporabu jezika i pisma manjine. A većina se, na žalost, i dalje s time slaže. Više od operacionalizacije pijeteta, to je potvrda etnocentričnih stavova o kojima su zastupnici nacionalnih manjina pisali u nedavno donesenoj deklaraciji u Puli. Koja je ritualno popljuvana od te iste većine koja se poziva na pijetet.
Ali nije sažaljenje pojam kojeg sam htio naglasiti, nego većina i njen monopol nad istinom.
Demokracija je civilizirana vladavine većine, ne njen diktat. U suvremenom značenju tok pojma ona ne postoji bez garancije prava manjinama svih vrsta. George Bernard Show takvo je mišljenje jezgrovito, ali i lapidarno definirao: ”Manjina je nekad u pravu, većina je uvijek u krivu”. Mark Twain je išao dalje "Kad god razmišljate poput većine, vrijeme je da zastanete i dobro razmislite o svojim stavovima". Napokon, prerano preminuo disident Srđa Popović, prognan od Miloševića, rekao je „Ponekad mislim, da sam živio u bilo kom vremenu, živio bih u manjini. Ima tu jedna matematički dokazana istina. Većina ljudi koji spekuliraju na burzi nisu u pravu, ali to uporno rade iako gube novac. Dakle, 90 posto ljudi gubi novac na burzi, 10 posto zna što radi. Baš tu gdje vlada materijalni interes koji treba opomenuti ljude da nisu u pravu, ništa ne pomaže. Većina nikada nije u pravu. To je povijesna istina”
Ja ću, na kraju, biti blaži: diskriminacija manjine je lakmus papir činjenice da u većini nešto bitno ne funkcionira. Kada se manjine osjećaju ugroženo, to je definitivan dokaz patologije u većini .