Piše: Furio RADIN
Na početku ne bijaše riječ, kao što piše Ivan Evanđelist, već gotovo ništa, barem što se tiče nadzora u Ministarstvu unutarnjih poslova. Tih mitskih 90-tih godina postojala je samo Unutarnja kontrola, ona koju vidimo u američkim filmovima, i koja služi šefovima policije i odabranim političarima da kontroliraju podređene i da preventivno zataškaju moguće skandale.
Onda, polako, počela se rađati ideja depolitizacije policije, u korak s razvojem civilnog društva, ali prije svega višestranačke vlasti. Jedna od karakteristika vlade u kojoj sudjeluje više stranaka je da samo jedna može imati premijera, i da ministar unutrašnjih poslova bude uvijek i bez iznimke iz iste većinske stranke kao premijer. Kod nas, naravno!
Dugo je trebalo da vodstvo saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost bude prepušteno najprije zastupniku druge stranke koalicije, a onda oporbi, kao i činjenici da se pojavljuje prvi neinstitucionalni nadzorni mehanizam obavještajnih službi: Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.
Tako je ostalo desetak godina, i onda, prirodno, pojavila se ideja da se pojača nadzor i policije. Tako je prije par godina Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u samoj policiji osnovao i smjestio tročlano Povjerenstvo za rad po pritužbama građana. Dva predstavnika civilnog društva i jedan pripadnik policije, plus tri zamjenika, zaprimili su u dvije godine 221 pritužbu i razmotrili manje od polovice, s time da je tri četvrtine pritužbi odbačeno kao neutemeljeno. Do danas, nije analizirana niti jedna predstavka iz 2014. Razlog je taj što je predstavki puno, članova komisije malo i svi rade besplatno.
Nećemo komplicirati stvar i reći da je u međuvremenu osnovano i treće građansko povjerenstvo za nadzor djelovanja policije, kojeg je Sabor smjestio u Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Budući da on treba tek početi djelovati i rješavati (i stvarati) probleme, nastaviti ćemo priču našeg osnovnog povjerenstva, ono za pritužbe koji ne uspijeva stati na svoje noge.
Saga se, naime, nastavlja, jer je upravo tih dana u Saboru, vidjevši da stvar ne funkcionira, predložen novi model rada tog nadzornog mehanizma: ono bi, od sada, trebao djelovati i u svim županijama, osim u Zagrebu. I to bi bilo normalno, da struktura, po novome, ne bi trebala brojati točno 126 članova povjerenstva, koji bi trebali raditi bez naknade i biti svi predloženi i izabrani u Saboru.
Drugim riječima, budući da se za sadašnje povjerenstvo svojevremeno kandidiralo točno pet članova civilnog društva, i da je trebao još jedan natječaj da se to tijelo popuni, sada se predlaže da se, isključivo iz Zagreba, raspiše natječaj za 21 povjerenstvo (20 županija i jedno centralno) od tri člana i tri zamjenika, dakle za točno 126 aktivista nevladinih udruga koji bi trebali pro bono nadzirati policiju.
Budući da je to gotovo nemoguća misija i da će ovaj petak zakon sigurno proći, pokušao sam, polazeći od proklamirane i nikada ostvarene decentralizacije države i supsidijarnosti, što znači da ono što se može riješiti lokalno ne delegira centralnim vlastima, amandmanom predložiti da tih 20 povjerenstva biraju, također pozivnim natječajem, županijske skupštine.
Za sada je odgovor da županije ne mogu nadzirati policiju, pa čak niti građanski. Jednostavno rečeno: kada policajac krši ljudska prava građana, o tome u Istri se nema što raspravljati, već samo u Zagrebu. Bolje rečeno, u Zagrebu će se izabrati Istrani koji će zaprimiti predstavke, o njima raspravljati i odlučivati, i o tome izvijestiti opet Zagreb.
Na početku ne bijaše ništa i na kraju se i to zakompliciralo.