Glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan je predstavljajući svoje godišnje izvješće na Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina ispričao anegdotu koja zaslužuje komentar. Gostujući u jednoj srednjoj školi dok je još bio ravnatelj USKOK-a, ostao je šokiran reakcijom učenice koja mu se obratila riječima: "Pa šta ako ja želim biti korumpirana?". Nije suvišno reći i to da je učenica pohađala prvi razred, što znači da je imala petnaestak godina.
I mene se priča dojmila, iako sam, na toplo, reagirao na Cvitanove riječi tvrdeći da je učenica vjerojatno adolescentski provocirala jer bi sve ostalo bilo skandalozno i porazno. Ipak, priča zaslužuje i drugačije objašnjenje od dobnog ili subkulturnog jer, u suprotnome, to bi značilo podcijeniti fenomen koji očito postoji.
Možemo pretpostaviti da ogromna većina obitelji prenosi vrijednosti poštenja i moralnog integriteta na potomke. Također vjerujemo da druge institucije koje stoje u osnovi socijalizacije mladog pojedinca - škola, na primjer, ali i crkva, sportske i kulturne institucije, tamo gdje djeluju, pokušavaju osnažiti pozitivne etičke vrednote u novu generaciju jer su poštenje, iskrenost, humanost, u temeljima onog društvenog ugovora bez kojeg se svijet kojeg poznajemo raspada. Većina ljudi ne krade, uglavnom drži do svoje riječi, pokušava ne nauditi susjedima, poznanicima, kolegama. Svijet u kojem sumnjaš u sve i svakoga nije onaj u kojem se može živjeti kao čovjek. Realno gledajući, to nije niti svijet u kojem živimo. Ali, naravno, tu se priča ne završava.
Naličje svijetu moralnog integriteta, poštivanju drugoga i njegove svojine, općeg dobra i interesa drugih je siva zona korupcije. Zločine koje počine osobe visokog društvenog statusa i ugleda u okviru svojeg zanimanja definirao je već 60-ih godina prošlog stoljeća sociolog Sutherland. To su zločini bijelih ovratnika, i oni "... uključuju korupciju i mito u poslovnom svijetu i politici, pogrešno postupanje liječnika, pravnika i drugih stručnjaka, kršenje trgovačkih propisa, zakona o hrani i lijekovima te sigurnosnih propisa u industriji...". Nitko ih više ne zove bijeli ovratnici iz jednostavnog razloga što oni plavi, odnosno radnička klasa, sve više nestaju preobrazbom industrije, ali valjda i zato što je bijela boja ipak simbol jedne čistoće koje odavno više nema.
Problem korupcije, složen i različit u svakome društvu, sa zajedničkim nazivnikom zloporabe društvenog položaja moći, ne samo da postoji, već raste do neslućenih visina, posebno u sprezi između politike i kapitala. Hrvatska u tome ne samo da nije iznimka, već ima i svoje posebnosti koje razaraju društvenu strukturu jedne zemlje koja ima mnoge komparativne prednosti, ali i sposobnost da ih sustavno uništava.
Korupcija, naravno, zahvaća i lokalne vlasti, od političke do administrativne, što daje dodatnu dimenziju fenomenu koji je svojevremeno religijskom terminologijom nazvan grijehom strukture. Ne zabrinjava, dakle, samo vertikala korupcije
koja zahvaća državne vlasti, već i horizontala, koja ga širi u sve neuralgične točke društva.
Zato djevojka s početka naše priče, koja se osudila javno manifestirati svoju negativnu identifikaciju s toliko pogubnim društvenim fenomenom, pokazuje simptom jedne društvene bolesti koja može zaraziti mlade, neotporne organizme. U
deficitu vrijednosti i društvene perspektive događa se regresija na primitivnije oblike ponašanja i svjetonazora, što korupcija sigurno jest. S posljedicama koje su kudikamo opasnije i dugotrajnije od financijskih, jer razaraju onaj mentalitet koji stoji u temelju pravednog humanog društva. Korupcija, zbog toga, ugrožava budućnost naše djece. (FURIO RADIN)