Tko može biti protiv zaštite okoliša? Ili protiv prava građana da uživaju u ljepoti vlastitog grada? Nitko normalan ne može ostati ravnodušan prema velikim ekološkim pitanjima, jer se priroda, prije ili poslije, osvećuje svima, gotovo demokratski. Zato su prosvjedi organiziranih građana, povodom velikih urbanističkih rješenja, normalni i dobrodošli, jer su pokazatelj stupnja razvoja civilnog društva. Konfrontiranje mišljenja gradskih vlasti i pripadnika ekoloških pokreta, trebao bi biti obavezni dio svake javne rasprave koja prethodi donošenju gotovo svih zakona, rješenja ili odluka, i, baš kao što kažu istarski ekološki aktivisti, "lokalna bi vlast trebala omogućavati suodlučivanje o mnogim konkretnim potezima, u interesu svih".
Naravno, i tu se pojavljuju interesi, pa je borba oko važnih društvenih pitanja neminovna i oštra, ali takav je svijet koji nas okružuje, takav je kapital, a i takvi su pojedini nositelji socijalne pobune. Bitka je, po prirodi, netolerantna, svaki poziv na snošljivost je unaprijed proglašen manipuliranjem, i krug se zatvara: vlasti čekaju da se napetost spusti, pokret tu istu tenziju pokušava održati što duže, po mogućnosti i povećati ju.
Pula je, kao i u mnogim drugim okolnostima, ponešto različita. Jedna rasprava, ona o Muzilu, u nekim trenucima zanimljiva i poticajna, u nekima antipatična, ali legitimna i potrebna, polako se pretvara u nešto što je, za nas Puležane i Istrijane, ne samo déja vu i déja vécu (već viđeno i već doživljeno), već u dijelovima gdje se pretendira na originalnost, čak i karikaturalna, što šteti osnovnoj ideji očuvanja što većeg dijela jedne urbane sredine za potrebe građana.
Često u mojim kolumnama, više-manje na toj razini teksta, retorički se pitam o čemu se tu radi. Vrlo jednostavno: jedan pulski angažirani, ali neshvaćeni arhitekt, lutajući bespućima sociologije, lokalnu je politiku, ni više a pogotovo ni manje, definirao mikrofašističkom, kao što je objavio neki tjednik. Taj "mikrofašizam" se poistovjećuje s istrijanstvom, koje prema arhitektu "može biti jednako rigidno kao i nacionalizam, samo se ne bazira na etničkom već na regionalnom kulturno-identitetskom ključu".
Tako se jedna rasprava, koja je mogla biti ozbiljna i poticajna, srozava na razinu miće politike, jer, ako misliš da je netko fašist, osim što to moraš argumentirano dokazati, svaki pokušaj umanjivanja pojave deminutivima je zapravo suicidalan.
Uzmimo, ako je netko nižih intelektualnih sposobnosti, a živi u malom mjestu, nećeš mu reći da je mikrokreten; ako je netko lopov na regionalnoj razini nećeš ga proglasiti minikriminalcem, ako je netko projektant u Puli, a ne u Parizu, zbog toga neće biti nanoarhitekt. Arhitekt Emil Jurcan htio je reći da je regionalistička politika u Puli i Istri fašistička, ali nije imao petlje, jer dokazati nešto tako je zapravo suludo i nemoguće. Dodatkom pridjeva mikro, prigodno je umanjio nešto što se ne da umanjiti, jer je previše grozno da trpi deminutive, i jednu potrebnu raspravu spustio na razinu "kvantne" politike, toliko male da slično kao u fizici, ako ju diraš, utječeš na ambijent koji ju je proizveo, ako me razumijete.
Zato ću se ograničiti na sljedeći zaključak: mnogi su Istrijane proglašavali ovako i onako, pa čak i iredentistima, separatistima i fašistima, iako su se oni obilato dokazali protiv fašizma, nacizma i ustaštva. Protiv mikrofašizma teže se boriti, nije izgrađen kategorijalni aparat koji mu se može suprotstaviti jer nitko nije znao da postoji, pa ćemo ga za sada samo detektirati, arhivirati i ostaviti istraživačima da ga analiziraju. Fenomen, kada je već otkriven, zahtjeva ozbiljan i temeljit pristup znanstvene zajednice. (Piše Furio RADIN)