Koji se čovjek jednom nije pitao zašto su u djetinjstvu dani tako dugi, u odraslo doba zabrinjavajuće kratki, a u trećoj dobi prošlost postaje toliko prisna da se možeš sjetiti što si radio trideset godina ranije, dok zaboravljaš što si ujutro doručkovao. Percepcija vremena mijenja se kroz život na gotovo linearan način, godine postaju sve kraće, i to, nakon pedesete, djeluje pomalo zastrašujuće.
Klasično pitanje iz područja percepcije, dakle psihologije, ali uvjerljiv odgovor čuo sam tek od jedne velike astrofizičarke, nedavno preminule Margherite Hack.
Vrlo jednostavno, sve je stvar proporcije: iza djeteta od pet godina stoji kratak život, iza pedesetogodišnjaka deset puta duži. Osjećaj vremena je relativan, ono se mjeri subjektivno. Tako će dijete percipirati dan kao nešto dugo, a razmak između dva rođendana doživjet će kao vječnost. Jer je iza njega kratak život. S druge strane, stari će čovjek neke radnje koje se događaju jednom godišnje, recimo kupovanje božićnog bora, doživljavati kao repetitivno ponašanje: imat će dojam da je od posljednjih božićnih blagdana prošao mjesec, a ne godina dana.
Za dijete od šest, jedna godina je šesti dio njegovog života, za šezdesetogodišnjaka, deset puta više, zato je u njegovoj percepciji godina vrlo kratak vremenski isječak.
Sada dva ključna pitanja. Prvo: zašto je to tako? Odgovor, kaže nam astrofizičarka, leži u tome što su naša osjetila vrlo sposobna mjeriti relativne vrijednosti, znači razlike, dok predstavljaju tek vrlo grube mjerne instrumente kada treba ustanoviti apsolutne vrijednosti, recimo veličine. Bolji smo u usporedbama nego u čistom mjerenju. Tako, jasno percipiramo razlike vanjske temperature (toplije je nego jučer, hladnije nego jutros), a mnogo teže apsolutne iznose. Tako je za sva osjetila i za vrijeme, koje se percipira kao relativna vrijednost, jer je to lakše od određivanja apsolutne.
Bitno je da je čovjek jako dobro baždaren za percepciju razlika, što možemo objasniti teorijom evolucije: za ljude je presudna bila sigurnost u okrutnoj prirodnoj okolini. Preživjeli su i razmnožili se oni pojedinci koji su jasno percipirali razlike oko sebe, jer su one predstavljale opasnost za njegovu egzistenciju.
Napokon, drugo pitanje: zašto vam to pričam? Ne zato što je problem fascinantan po sebi, nisam znanstveni divulgator.
Jednostavno, želim vam skrenuti pažnju na činjenicu da smo mi prvenstveno društvena bića, živimo u interakciji s drugim ljudima, pripadamo grupama, identificiramo se s teritorijem, nacijom, crkvom, državom. Mnogi se zdušno brinu da to bude intenzivno, naglašavajući ono što nas razdvaja, uvjeravaju nas da su te rasne, spolne i rodne, nacionalne, vjerske razlike, neupitne i važne same po sebi. Čak govore o krizi vrijednosti, kada se neke razlike dovoljno ne naglašavaju. I posjeduju medijske instrumente ogromne snage, tehnologiju koja može nametati praktički svaku vrijednosnu orijentaciju, čak i ideologiju, posebno u razdobljima ekonomske krize.
Rekli smo da je čovjek, iz razloga opstanka, programiran da lakše percipira razlike nego vrijednosti koje nas spajaju, i da je to naslijeđe iz vremena kada je morao biti neprestano svjestan okrutnosti okoline. Danas, u suvremenom svijetu, vojno, gospodarski i informacijski opremljenom za lokalnu i globalnu destrukciju, nije više opasno zanemariti razlike, već ih naglašavati.
Vrijeme je da postajemo svjesni da su, u genetskom i u kulturnom smislu, zajedničke karakteristike daleko brojnije od razlika, da naš opstanak ovisi o integraciji i poštivanju posebnosti, a nikako o diskriminaciji. I da mi, lokalni i nacionalni lovci na etničke, vjerske, jezične i kulturne razlike, trebamo već jednom prestati vjerovati da se iza brda krije neprijatelj s lukom i strijelom. S one strane administrativnih, ali sve više virtualnih, granica ne nalazi se nešto različito, već stvarna i apsolutna vrijednost: čovjek. (Furio RADIN)