Piše Furio RADIN
Bodljikava je žica simbol segregacije i diskriminacije od kada je patentirana, 1874 godine, i počela njena industrijska proizvodnja. U kolonizaciji SAD-a nije samo zadržavala stoku u ograđenim prostranstvima, već je sprječavala prolaz bizona, ogladnjivala autohtonu populaciju i dala posljednji i odlučujući doprinos indijanskom genocidu. U mnogim modernim konfliktima djelovala je destruktivno.
Počevši od američkog građanskog rata, kada su je vojnici izrađivali još ručno, ali posebno u Prvom svjetskom ratu, kada su se žice postavljale između rovova punih vojnika i bile diseminirane milijunima leševa mladih ljudi. Naravno, nakon izuma tenka, vojna je uporaba bodljikave žice izgubila na efikasnost i počeo je drugi dio njene povijesti, obilježen nasiljem prema golorukim, civilnim stanovništvom. Sabirne ustanove svih vrsta, a posebno logori smrti, ostali su u kolektivnom pamćenju kao dno neljudskog ponašanja i negacija svake humanosti. Svi ti logori bili su ograđeni zidovima i bodljikavom žicom.
Za vrijeme hladnog rata, bodljikava je žica nastavila dijeliti ljude. Ne samo Berlinski zid, već cijela istočna Europa bila je ograđena od zapadne bodljikavom žicom. S Jugoslavijom između - donekle slobodnu i donekle željeznu. Padom Berlinskog zida, žičane su ograde nestale iz europskih prostora i zadržale se samo između nekih, uglavnom azijskih, izrazito autoritarnih, država . I onda, kada smo svi počeli donekle slobodno disati i bili uvjereni da su željezne podjele stvar mračne prošlosti, bodljikava je žica ponovno uskrsnula.
Najprije (opet) u SAD-u, na granici s Meksikom, u beznadnom pokušaju da se zaustave migranti - i tu nitko nije osobito protestirao - kao što je često slučaj kada jedna zemlja Trećeg svijeta graniči s velesilom, a ta je velesila američka. Istovremeno i između Izraela i Palestine, u obliku zida sa žicom, kao dokaz da niti žrtve nisu nauče ništa iz svoje povijesti. I napokon opet Europa. Najprije je Mađarska žicom zagradila prilaze iz Srbije i Hrvatske, onda Makedonija zidom i žicom iz Grčke; Austrija iz Slovenije i ova potonja iz Hrvatske. Uključujući i Istru, da se ne bi nekoga posebno diskriminiralo, kada se već diskriminiraju svi.
Proizvođači reklamiraju bodljikavu žicu slijedećim riječima: bodljikava žica se primjenjuje u slučajevima kada nepoželjnim osobama želimo jasno staviti do znanja da će se povrijediti ukoliko žele ući na nas posjed. Problem nastaje kada se bodljikava žica postavlja u pograničnim područjima, što je gotovo uvijek slučaj. Granice, u Europi, mijenjaju se relativno često, tako da oko njih žive ljudi vrlo sličnog mentaliteta.
Njihovi su preci, a često i oni sami u neko prošlo vrijeme, živjeli u istoj državi, govorili isti jezik, imali istu kulturu i navike. Karakteristike koje spajaju ljude s granica su daleko brojnije od onih koje ih razdvajaju. Nerijetko i iste obitelji žive s obje strane granica. Istra je zato doživjela slovenske, preciznije ljubljanske bodljikave i žiletne žice kao napad i uvredljiv čin prema istarskoj tradiciji i kulturi. Kada kažem Istra, mislim na njen hrvatski, slovenski i talijanski dio.
Deklaracija Istarske županije je jasna, ali i reagiranja političara, gradonačelnika i građana s obje strane granice. U dokumentu kojeg je jučer prihvatila Skupština Istarske županije jasno je naglašeno da je "Istra povijesna regija čija se posebnost i osobitost očitovala kroz čitavu njenu povijest, te da je Istra područje koje zemljopisno ne obuhvaća samo republiku Hrvatsku, već i Sloveniju i Italiju".
Navečer je i Talijanska unija pisala slovenskom premijeru Ceraru, tražeći da se željezne barijere uklone. Drugim riječima, žica razdvaja sve što je ovdje stoljećima građeno i zakrčila putove koje su trasirali zajedno naši preci i po njima razmjenjivali dobara, znanja, kulturu i emocije. Zato, ljubljanske, ili bilo čije bodljikave žice, ovdje nisu dobrodošle, kao ni njihovi postavljači, jer ne štite nikoga - osim ljude od onih koji to ne uspijevaju biti.