Kada je prije točno 50 godina uspostavljena autonomna regija Furlanija Julijska krajina, u Italiji standardne regije nisu još postojale. Do tada ih je bilo samo četiri, i to s posebnim ovlastima: Trentino-Alto Adige, Valle D'Aosta, Sicilija i Sardinija. Novoustrojena peta, sa sjedištem u Trstu, bila je i posljednja s najmanje, uglavnom fiskalnim ovlastima. No, razlog njenog postojanja treba tražiti u posebnoj zaštiti jezičnih manjina, od kojih je jedna nacionalna (slovenska), a jedna regionalna (furlanska).
Tako je ostalo sve do danas. Objasnila je to predsjednica regije, mlada i u Italiji - kao stranačka zamjenica Mattea Renzija - perspektivna Debora Serracchiani. Važne su specifičnosti, nadalje, ostale one porezne: Regija samostalno odlučuje o pristojnom dijelu svog novca. Što se pak tiče pitanja uporabe jezika, dodajem ja, borba je svakodnevna i beskrajna.
Na proslavi pedesete obljetnice te autonomne regije, u ponedjeljak, sabornica je u Trstu bila prepuna. Jako je zanimljiv bio sastav publike. Pored regionalnih i nacionalnih zastupnika, gradonačelnika, predstavnika državnih institucija u regiji, lidera manjina i drugih uvaženih gostiju (među njima i hrvatska generalna konzulica), u sabornici je sjedila i velika grupa studenata i učenika. Najviši dužnosnik bio je Gaetano Silvestri, predsjednik Ustavnog suda Republike Italije i izaslanik predsjednika Republike Italije Giorgia Napolitana. Indikativno, jedini gosti iz inozemstva bili su predstavnici Istarske i Primorsko-goranske županije te Talijanske unije, kojima je ukazana posebna čast, jer su nakon ceremonije, u uredu predsjednika regionalnog vijeća, nazdravili julijansko-furlanskoj autonomiji s najvišim predstavnicima vlasti.
I došli smo do točke kolumne gdje se obično pitam zašto pišem o temi o kojoj pišem. Odgovor je jednostavan: jer me impresionirao intelektualno ležeran, a ujedno domoljubni način na kojem su svi, a posebno predsjednik Ustavnog suda, govorili o autonomiji. O onoj Silvestrijevog zavičaja, Sicilije, prvoj uspostavljenoj nakon Drugog svjetskog rata, i o samoupravi koja se slavila toga dana. Ne samo posljednjoj u nizu, već i onoj s najmanje ovlasti. Koje bi Istri bile više nego dovoljne.
Kod nas je, kao što je poznato, riječ regionalna autonomija tabuizirana. Poistovjećuje se s autonomaštvom iz XIX. stoljeća, koje u Istri nije niti postojalo, sa separatizmom, iredentizmom i svim "izmima" koji su u danom trenutku potrebni da bi se opravdala činjenica da pristojan dio novca ne treba ostati tamo gdje se taj novac i zaradio. Traže se argumenti za tezu da se o njemu mora odlučivati tamo gdje je koncentrirana politička i financijska moć. Po analogiji s ciničnom definicijom koju je o profesiji bankara dao Victor Rotschild, možemo reći da je posao financijskih i političkih centralizatora taj da premjeste novac s mjesta gdje se stvara na mjesto u kojem treba, rezervirajući sebi pravo odrediti kome je potreban, a kome nije.
Ruže ne cvjetaju u ničijem vrtu, pa niti u susjednoj talijanskoj, pa makar i autonomnoj, regiji. Ipak, moramo od njih itekako učiti i osloboditi se onog otpora koji se još rađa kada se govori o autonomiji, koja ne znači ništa drugo nego upravljati u dovoljnoj mjeri resursima na mjestu gdje su se proizveli. Smatrati ju negativnom, a njenu suprotnost, heteronomiju, pozitivnom, znači ne cijeniti sebe.
Kada je predsjednik regionalnog vijeća Jakop podsjetio na riječi ondašnjeg tršćanskog biskupa Santina, koji je upozoravao da autonomija znači i nošenje svojevrsnog križa odgovornosti ja sam se, pedeset godina kasnije, osjećao još daleko od mogućnosti nositi takav teret, i nekako osramoćen. Mi u Istri, zaključio sam u sebi, ne možemo nositi niti ono raspelo koje nam pripada: i križ nam je nametnut. (Furio RADIN)