Na Dan ljudskih prava, 10. prosinca, mogao sam birati između godišnje nagrade HHO-a (Ustavnom sudu!!??) ili okruglog stola o dvojezičnosti u Saboru, koji je organizirala koordinacija od sedamdesetak udruga civilnog društva. O prvom je događaju jedino ispravno i nekontroverzno šutjeti, tako da je drugi, unatoč šarolikosti organizatora, ostao jedini izbor, kako zbog aktualnosti teme tako i zbog sudjelovanja većeg broja veleposlanika europskih zemalja u Hrvatskoj.
Jezik je osnovna legitimacija jedne nacionalne manjine. Zapravo, jezik je pokazatelj autohtonosti jedne etničke zajednice: ako je prihvaćen kao dio te sredine, onda je i zajednica koji ga govori dio tog prostora. U protivnom, ona je na tom području strano tijelo. Cijela se priča o dvojezičnosti svodi na nešto vrlo jednostavno: na pravo građanstva jedne ljudske skupine, različite od većinske, ili u svakom slučaju od politički i administrativno dominantne populacije, po porijeklu, nacionalnosti, vjeri...
Manjinski jezik, dakle, ima značenje simbola. Njegova praktična funkcija i ona semantička su duboko u drugom planu, a identitet, ne samo manjine, nego sredine kao takve, je prevladavajući. Taj se identitet sredine, ponekad, kada jezik nije službeno priznat, manifestira i spontano, kao na primjer u Rijeci, gdje su navijači Armade, u potrazi za simbolom koji će ih razlikovati od drugih skupina i drugih gradova, odabrali slogan Forza Fiume. Oni su tako, na stadionu, odlučili da je grad multikulturalan, dok se političari, povjesničari i intelektualci oko tog pitanja još nisu dogovorili.
Danas u sredinama u kojima jezici žive u dodiru, gotovo svi poznaju oba jezika u dovoljnoj mjeri da se mogu razumjeti u svakodnevnom životu. Posebno su u tome vješte nove generacije. Naravno, nije uvijek bilo tako, ali danas kod Mađara, Čeha, Slovaka, Talijana, Nijemaca koji žive u Hrvatskoj, samo rijetko nailazimo na starije ljude koji ne vladaju hrvatskim jezikom. U pravilu postoje samo dvojezične osobe.
Dakle priznavanje jezika manjine je političko, a ne praktično pitanje, što je jasno kod ćirilice, gdje ne govorimo o jeziku, već o identitetu u čistom obliku, jer Vukovar na latinici i ćirilici ostaje uvijek isti grad. Pitanje je samo tko tamo ima pravo živjeti i taj grad smatrati svojim domom. U ekstremnom obliku, ponekad kritiziranom od onih koji jezik vide samo kao instrument komunikacije, a ne građanstva, u Istri, na jednom ili dva mjesta, imamo situaciju da se grad zove identično na talijanskom i hrvatskom, i tako stoji na cestovnim oznakama, dva puta.
Apsurdno? Možda, ali lokalna je sredina odlučila tako, da ne bude zabune. Jedan dan će odlučiti drugačije, ali samo kada oko toga više ne bude dvojbe.
Sve to da bih podcrtao nešto što je meni - koji sam se kao mnogi drugi Istrijani, rodio i proveo djetinjstvo i adolescenciju u dvojezičnoj sredini punoj problema i konflikata (koji su se nastavili čak i do početka devedesetih godina, kada je skinuta ploča na talijanskom jeziku ispred zgrade Istarske županije i slomljena zastava talijanske zajednice), ali koja se kroz vrijeme toliko promijenila da je postala primjer dobre prakse za cijelu regiju - savršeno jasno. Da će jedan grad koji drži do svog identiteta znati prevladati svoje konflikte i suprotnosti, i da duh grada treba okrenuti budućnosti unatoč činjenici da se uvijek netko pobrine da rane ostanu otvorene i da soli nikada ne nedostaje.
I u budućnosti, kao i u prošlosti, u Vukovaru će i dalje živjeti ljudi koji koriste različite jezike i različita pisma. Braniti njihov dignitet znači zadržati kulturni integritet sredina u kojima žive i civiliziranost cjelokupne populacije. Konačno, uloga nacionalne manjine je da štiti dostojanstvo većinskog naroda s kojim živi, a uloga većine je da brani identitet manjina s kojima dijeli isti prostor, istu kulturu, isti kruh. (Furio RADIN)