Piše Furio RADIN
Manjinske zajednice u Hrvatskoj gledaju sa strepnjom na predstojeći parlamentarni mandat, na moguću Vladinu politiku koja nas očekuje i, općenito, na društvenu klimu koja nas okružuje. Deklaracija zastupnika nacionalnih manjina o nesnošljivosti i etnocentrizmu, potpisana upravo u ovim prostorijama u svibnju ove godine, upozoravala je na eskalaciju nacionalizma i šovinizma te na sve veću popularnost stavova koji upućuju na diskriminaciju i na sve učestaliji govor mržnje u javnom prostoru i medijima, na stadionima i u svakodnevnoj komunikaciji.
Već je tada bilo vidljivo da su pojedine političke stranke od nacionalizma i isključivosti stvorile svoju političku ideologiju. Te bi stranke, od kojih neke imaju i paravojnu gardu u crnim odorama, mogle postati bitan faktor buduće vlade, čak i lijevog centra. Desni pak centar i dalje koalira s onima koji već otvoreno pozivaju manjine da se isele iz Hrvatske.
Od naše deklaracije stanje se definitivno pogoršalo. Ne samo da su se opet pojavile svastike na stadionima, već je i govor mržnje postao praksa u javnoj, posebno internetskoj komunikaciji. Nastale su čudne skupine intelektualaca koje insceniraju marionetska etička sudišta i okupljaju oko sebe tisuće ljudi koji se ne libe predlagati fašistički pozdrav u Hrvatskoj vojsci. Među njima je više akademika, znanstvenika, profesora, umjetnika, svećenika, među kojima su i dva biskupa, te sportaša kao Josip Šimunić koji je skandirao ustaški pozdrav na Maksimiru i kojeg je međunarodna sportska federacija terminalno kaznila, a domaća nakon toga unaprijedila u pomoćnog izbornika nogometne reprezentacije.
Politika je, naravno, doprinijela općoj degradaciji društva i svjedoci smo, u političkoj desnici i ljevici, nacionalnoj retorici koja i bi se i za vrijeme Tuđmana smatrala pretjeranom.
Sve to ne može ostati bez posljedica i nakon izbora. Čekaju nas teška vremena, koja će se izbjegličkom krizom pogoršati, ali koja imaju svoju osnovu u činjenici da su problemi prije svega u hrvatskoj, a tek poslije u međunarodnoj krizi.
U stranačkim programima prava nacionalnih i svih drugih manjina jedva da se spominju. Drže nas u ormaru, nismo prezentabilni. Jedino lebdi u zraku pitanje: Hoćemo li ih, možda, trebati u sljedećem mandatu?
Opredjeljenje stranaka za etnocentrične i nacionalističke stavove ili za toleranciju, neće odrediti samo život pripadnika nacionalnih manjina, već i atmosferu koju će morati trpjeti većina.
Na kraju, građane Hrvatske čeka vjerojatno najteže razdoblje do sada, slično onome iz ratnih godina. Euforija pobjednika, zajedno s ekonomskim problemima koji su se nagomilali, i s izbjegličkom krizom koja nas je za sada zahvatila samo kao koridor ali tako neće ostati, obilježit će sljedeći mandat.
Za manjine, preostat će samo putovi dijaloga ili konfrontacije, ali izbor neće ovisiti o njima.