Piše Furio RADIN
Nije uvijek loše probdjeti noć. Moja je majka tako pročitala stotine knjiga, a ja sam gledao tisuće televizijskih programa. Tako je bilo i preksinoć, kada sam vidio intervju s engleskim povijesničarem Paul Ginsborgom, povodom izlaska njegove knjige o obitelji u XIX stoljeću. Obitelj sam donedavno smatrao izvorom tradicionalizma, u najboljem slučaju urbanog konzervativizma. U meni je, po tom pitanju, dominirala liberterska ideja iz '68., koja je obitelj smatrala žarištem autoritarizma i konformizma. Obiteljske odnose nisam smatrao slobodnima, već zasnivanima na dominaciji i poslušnosti. Zapravo, bježao sam od obitelji, te sam na kraju, poput svih prebjega, osnovao ne jednu već dvije obitelji, ali to je jedna sasvim druga priča.
Problem je taj što Ginsborg pripada tom istom miljeu, i on je bio ljevičar. Za razliku od mene on je čak i živio u komuni, dok sam se ja, zajedno s našim uzorima, filozofima i sociolozima Praxisa i Korčulanske škole, zadovoljavao lutanjem autostopom po Europi i beskrajnim političkim skupštinama na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ipak, analiza engleskog povijesničara pokazuje da je obitelj nešto puno vrijednije, snažnije i pozitivnije od onoga što je moja generacija, svojom kritikom, smatrala.
Mada se knjiga odnosi samo na prvu polovicu prošloga stoljeća, možemo opravdano pretpostaviti da ta pravila vrijede sve do danas. Ginsborg otkriva da ima nešto zajedničko u povijesti obitelji u Ruskom carstvu i Sovjetskom savezu, u Osmanskom imperiju, u fašističkoj Italiji, u nacističkoj Njemačkoj, u Španjolskoj iz vremena građanskog rata. Svim je tim sustavima zajedničko da se, kao odgovor na diktaturu i jednoumlju, aktiviraju obiteljski resursi, odnosno one mreže međusobnih odnosa, iskonskih emocija, solidarnosti, lojalnosti i čuvanja tajni u obiteljskom krugu, koji su u osnovi familijarne dinamike.
Drugim riječima, nasuprot ideji o obitelji kao instituciji funkcionalnoj održavanju postojećeg sustava, afirmira se teorija o obitelji koja, u svim sustavima, pa i u onim nedemokratskim i nasilnim, uspijeva sačuvati društvo unatoč svemu, i zapravo spasiti ga. Naravno, promijenili su se odnosi unutar obitelji, pogotovo oni rodni, žena više nije u inferiornom položaju, s djecom se sve više razgovara a manje se zahtjeva slijepa poslušnost. Fizičko kažnjavanje, nekada tako učestalo, danas je gotovo iščezlo. Obitelj se smanjila, često se svodi na tri člana, nekada na dva. Da ne govorimo o njenim proširenim oblicima, na primjer o istarskim stancijama, koje su zapravo nestale.
Ali unatoč alarmizmu Katoličke crkve, koja je tek posljednjih godina otkrila konzumerizam, za funkciju obitelji je svejedno hoće li se njeni članovi družiti u crkvi, u prirodi ili u trgovačkom centru. Religiozna ili svjetovna, potrošačka ili ekološki nastrojena, danas je bitno da je obitelj i dalje shvaćena kao oaza intimnosti, suprotstavljena dominaciji vanjskog svijeta u kojem i dalje vladaju diktature, danas financijske, bankarske i medijske, suptilnije od nekadašnjih, jer je neprijatelj svugdje i nigdje, ali jednako opake.
Tako, unatoč predviđanjima da će obitelj izgubiti svoju funkciju, dogodilo se da je ona ne samo preživjela, već je i postala predmetom želja istospolnih parova. Drugim riječima, nije došlo do raspada heteroseksualnih bračnih zajednica, već će i homoseksualne, vrlo brzo i kod nas, postati bračne. Malo je tko iz prošle generacije mogao predvidjeti nešto takvo!
Takav je obrat nerazumljiv ako brak shvaćamo samo kao ugovor, a obitelj kao instituciju. Ako pak u njihovu definiciju ugradimo biološke komponente, kao što je preživljavanje ljudske vrste na određenom stupnju razvoja, a posebno psihološke, kao što su ljubav i druge snažne emocije prema partneru i potomcima, onda bi bilo čudno upravo suprotno: da obitelji, danas, nema.