Saborski odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina već je ne znam koliko puta zadužio vlade i tri premijera na dostojno obilježavanje tog područja memorijalnim centrom. Tek je Jadranka Kosor odgovorila skromnom spomen-pločom. A vlada Zorana Milanovića je odlučila otok dati u komercijalnu koncesiju.
Problem Golog otoka ponovno se aktualizira. Kao simptom neizliječene bolesti jednog političkog sustava, kao dio kolektivne podsvijesti koji periodično pulsira, najpoznatiji jugoslavenski gulag ne prestaje mučiti generacije koje su naslijedile njegov užasan moralni teret.
U posljednjem desetljeću obećanja su se gotovo ritualno kršila. Saborski odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina već je ne znam koliko puta
zadužio vlade i tri premijera na dostojno obilježavanje tog područja memorijalnim centrom. Tek je Jadranka Kosor odgovorila skromnom spomen-pločom. A vlada Zorana Milanovića je sada, nakon šturog odgovora da novaca nema, odlučila otok dati u komercijalnu koncesiju.
U što bi se Goli otok mogao pretvoriti? Našao sam jedan članak Petra Strčića iz 2005., objavljenog u Vjesnikovoj Panorami. S akademikom se ne slažem gotovo u ničemu, ali tada smo se našli na istoj strani. Pripisujem to činjenici da postoje stvari koje su gotovo aksiomatski neupitne. Strčić nabraja tadašnje ideje o komercijalizaciji Golog otoka: od lovišta do ribolovnog centra, sve do turističko-umjetničke namjene: Pričalo se čak i o pretvaranju u umjetni logor u kojem bi bogati mazohisti mogli na kratko iskusiti muke zatočenika, a u sindikalnom bi se duhu valjda otvorila i nova rada mjesta za siromašne sadiste.
Petar Strčić zaključio je da je jedina prihvatljiva ideja ona o memorijalnom centru i da treba otvoriti raspravu u kojoj neće biti mjesta "lovcima divljih svinja, veprova. srdela i liganja, niti umjetničkim egzibicionistima o grobljima i sadomazohistima drugih vrsta".
Goli otok je, zajedno sa Sv. Grgurom na kojem su bile internirane žene, bio logor u kojem se ubijalo dostojanstvo ljudi na nezamislivo okrutan način. Svi su
zatočenici bili zvjerski mučeni, fizički a posebno psihički, i svi su mučili i tukli druge. Svi su bili žrtve i svi su bili spušteni na razinu egzekutora. Koliko ih je bilo zatočeno? Nevjerojatno puno, prema spiskovima UDBE16 tisuća, ali vjerojatno mnogo više. Koliko ih je ostavio svoj život? Fizički ne znamo, najmanje četiri stotine, ali vjerojatno višestruko više. Duševno svi, nitko izuzet. Trebale su proći tri decenije da tek netko progovori, a i danas većina šuti jer je moralna destrukcija koja se dogodila među istomišljenicima, često suborcima, zapravo neizreciva. Nema riječi koje mogu opisati toliku degradaciju.
Jedno je međutim sigurno: Goli otok je nemoralni čin ljevice, pripada njenoj povijesti i ona se s time mora nositi i sačuvati pamćenje na ono što se dogodilo.
Ogromna većina interniranih bili su komunisti. Njih su zvjerski mučili i ubijali drugi komunisti, jer je tako odlučila Partija. O razlozima neka raspravljaju povjesničari, ali za razliku od onih koji misle da cilj opravdava sredstva mi koji vjerujemo u ljudska prava tvrdimo upravo suprotno: da tek sredstvo opravdava cilj.
Nehumanasredstva ne mogu dati dignitet nikakvom cilju, to je bit ljudskog dostojanstva. Svaki liberal, socijaldemokrat, laburist i antifašist koji drži do svog svjetonazora, trebao bi sačuvati pamćenje na ljude čiji je život uništen samo zato što su mislili drugačije. Počevši od sprečavanja pretvorbe Golog otoka u nakaradne, opet nemoralne, svrhe. (Piše Furio RADIN)