Posljednjih se godina razvila velika rasprava o privatnosti, poticana enormnim razvojem i širenjem novih, digitalnih tehnologija. Danas gotovo svatko misli da je nadziran, prisluškivan, praćen, promatran. Budući smo svi čitali, ili gledali film, ili barem čuli o Orwellovoj 1984., mit o Velikom bratu već je u našem djetinjstvu ušao u kolektivnu svijest i stvorio opsesiju obrane našeg privatnog života od više ili manje tajnih službi koje bi se trebale baviti upravo našim životom, i njime upravljati.
Tako su izjave Edwarda Snowdena, američkog suradnika elektroničke tajne službe NSA, o tome kako ta agencija prisluškuje širom svijeta primljene sa zgražanjem, ali ne pretjeranim iznenađenjem. Ljudi su to shvatili kao drsku povredu njihove privatnosti, ali i kao potvrdu nečega što su oduvijek znali: da su pod lupom gospodara svijeta.
Sada stanimo na trenutak kako bi slušali urlikanje svih onih koji se zgražaju nad činjenicom da nemaju svoj privatni život, da su kontrolirani, da moćnici ulaze u njihove dnevne i spavaće sobe, da se njihovi pametni mobiteli prate i da treba skidati bateriju, jer te prisluškuju i kada ne telefoniraš. Da, tom nasilju, toj povredi osnovnog ljudskog prava na privatnost treba već jednom stati na kraj.
I onda, često svojim iPhoneom, kojemu se baterija ne može skinuti, ali je tako lijep, ti isti buntovnici idu na Facebook i dijele te iste strahove sa svojim digitalnim prijateljima. Dragi frendovi, ova priča sa Snowdenom je doista skandalozna, brinem se za svoju privacy, koja je sve manje moja. Ja sam sada na aerodromu u Puli, moj let je u 12, stižem u Oslo s niskotarifnim letom u 15 sati, pa ću se opet javiti i uključiti lokacijski sustav kako bi točno vidjeli gdje ću danas uživati. Poslat ću vam puno slika. Baš mi je lijepo!
Na Facebooku, gdje se već nalazi profil s osobnim podacima i interesima, s prijateljima, s drugim kretanjima, s porukama koje se mogu lako detektirati, s osobnim fotografijama u svim mogućim situacijama i pozama!!! S bezbroj podataka koji su sami stavili (ili koje su stavili prijatelji, poznanici?), koji se mogu ukrstiti s drugim osobnim podacima koji plutaju bespućima Interneta?
Zygmunt Bauman je nedavno u Italiji objavio članak u kojem govori o social networku kao o javnoj ispovjedaonici, čija je funkcija potvrditi da postojite. Dakle, razumije se - ne biološki već društveno - da vaš život postoji kao društvena činjenica, da ima vrijednost koju drugi prepoznaju. Viđeni ste, dakle živite, reklo bi se.
Zaključujemo da je i samo zgražanje nad povredama naše privatnosti zapravo poruka koja se šalje, i koja znači da smo toliko važni da nas i tajne službe prate. Amerikanci, sateliti, danas ili sutra će slati i dronove kako bi nas snimili u HD rezuluciji. Nema tog novca koji se ne bi potrošio kako bi se ušlo u naše osobne, privatne živote. I ako Oni, sa velikim O, prepoznaju našu važnost onda doista znači da vrijedimo i postojimo. Barem kao celebrity koji se pojavljuje na televiziji!
Na kraju, ipak, pozitivna nota: ono što je doista bitno i za što smatramo da je još uvijek pod našom kontrolom to ne eksponiramo. Postoje skrovita mjesta koja nisu dostupna ni najmoćnijim špijunima. Ta se mjesta zovu intima, privatnost naše privatnosti, i posljednje su uporište našeg dostojanstva.
Ipak, činjenica je da su to nerijetko prostori u koje skrivamo ono što ne podnašamo o nama samima. Zato ih ne želimo objaviti, a ne iz razloga što smo ljubomorni na naš intimni život, ili zato što smo prirodno diskretni. Ne želimo ih dijeliti s Mrežom jer ih smatramo prljavim rubljem naše egzistencije. (Piše Furio RADIN)