Tumačiti na televiziji, u udarnom terminu prije središnjeg dnevnika, svoje viđenje recentnih vukovarskih, nazovimo ih, događaja, tako da nikoga ne uvrijedimo, nešto je što se ne prihvaća ravnodušno. Prijatelji ti savjetuju da prepustiš polemiku drugim političarima, iako znaju da se to nikada nije dogodilo kada sam bio pozvan, a često i kada to nisam, neprijatelji jedva čekaju da napraviš krivi korak, i to u situaciji kada je gotovo nemoguće ne pogriješiti.
Vukovar je podijeljen. S jedne strane ljudi koji su doživjeli tragediju, izgubili članove obitelji i prijatelje, postali doživotni invalidi, koji su mjesecima bili pod terorom granatiranja i bombardiranja. S druge stane Srbi, mnogi od kojih se iz Vukovara nisu nikada udaljili, nemali broj u miješanim brakovima, koji dvadeset godina nakon rata traže da se uvede minimalna dvojezičnost ili dvopismenost, ne zato što ne znaju čitati latinicu, već stoga što je ćirilica simbol njihovog identiteta, pa i pripadnosti ovom gradu, a i zato što je to pravno regulirano na svim razinama.
Srpski predstavnici, različitim intenzitetom, kažu da se zakon mora poštivati, a i da ih ćirilica ujedinjuje, jer je to i hrvatsko pismo. Predstavnici Stožera za obranu Vukovara, i određeni segmenti stanovništva, intenzitetom koji varira od naglašeno verbalnog skandiranja do uporabe, za sada, umjerene fizičke sile, smatraju da je ćirilica pismo okupatora, da bi njeno uvođenje značilo odustajanje od pijeteta prema žrtvama i zapravo uvredu Vukovara, Vukovaraca i cijele Hrvatske. Za jedne je ćirilica simbol autohtonosti, za druge nastavak okupacije drugim sredstvima, što je sintetizirano izjavom "ako je za Milanovića rat stvar daleke prošlosti, za nas nije nikako gotov, on još uvijek traje".
Zato sam išao na Prisavlje s jednim jedinim čvrstim uvjerenjem, da moj govor mora biti jasan što se tiče stavova, ali izbalansiran u svim ostalim segmentima: uvrijediti je najlakša stvar na svijetu, kada posljedice snose drugi. Tako sam, zahvaljujući voditeljici i njenim umjesnim pitanjima, uspio reći da dvojezičnost ne oduzima ništa nikomu, da je ona pretpostavka tolerancije i suživota, i da smo je u Istri uvodili kao model još za vrijeme Drugog svjetskog rata, a konkretno i materijalno odmah nakon njegovog kraja. Istina, rasprave i polemike koje su se i tada odvijale ostale su daleko od javnosti, jer je politički sustav bio jednostranački i autokratski, a mediji kontrolirani i cenzurirani, što naravno nije dobro, ali pomaže kada želiš provoditi neku dobru ideju. Danas, kada su izbori bukvalno svake godine, političke su manipulacije gotovo neizbježne, iako bi trebalo biti jasno da, dugoročno gledajući, one štete strankama, pa i medijima koji im sekundiraju.
Kada je u Istri uvedena dvojezičnost, podjele su bile jake, rane svježe i duboke, žrtve rata i ideologija ogromne, žrtve poraća i danas tabuizirane. Ali je ipak svima bilo jasno da je cilj dvojezičnosti plemeniti: sve bolji, normalniji i mirni suživot.
Išli smo mi i dalje, tako da se, s godinama, u Istri oblikovalo jedno regionalno zajedništvo, možda puno mana i nedostataka, ali jedinstveno u svojoj posebnosti, što me ponukalo da više puta u emisiji ponavljam da mi Istrijani prihvaćamo etiketu da smo različiti, ali ne kada se kaže da je u Istri bilo lako uvoditi dvojezičnost i zastave, i škole na talijanskom jeziku, i novine, i radio, i, kasnije, televiziju i druge ustanove. Neka bude jasno: lako nije bilo nikomu, ni Hrvatima ni Talijanima, ali našli smo zajedničku snagu, i prevladali partikularnosti da bi izgradili zajedništvo i sačuvali posebnosti.
Završit ću nečim osobnim: dan nakon televizijskih emisija s posebno osjetljivim temama, obično prošećem Zagrebom od stana do Sabora, dvije tisuće metara kroz centar grada, koji znaju biti jako dugi ili relativno kratki. Ovaj put su bili neobično kratki, s pozdravima, pozitivnim komentarima bez obzira na nacionalnost sugovornika i simpatije, što me učvrstilo u uvjerenju da građani Hrvatske, u velikoj većini, žele da se taj nesretni rat doista završi i da svi mi zajedno s Vukovarom gledamo prema naprijed, jer su iza nas uglavnom strahote, dok budućnost ovisi samo o našoj mudrosti.