Profiliraju se dvije Hrvatske, jedna tradicionalna i ksenofobična, druga urbanizirana i otvorena, a između njih široki sivi prostor: zbunjenosti, ispraznosti i pasivnosti, za neke i zaborava. Takva diferencijacija je nužna, i dobra u odnosu na jednoumlje, ali i opasna u društvu materijalne oskudice, deficita perspektive i ispodprosječnog kvocijenta obrazovanja, gdje predstavlja visoko zapaljivu smjesu.
Nije slučajno da na karikaturalni poziv "Za dom!" upućenog od nezgrapnog muškarca u gaćama usred travnjaka, koji u tom nacionalnom domu živi jedva par godina, ne samo raspojasana masa ekstremnih navijača, već sva četiri sektora stadiona odgovaraju "Spremni!". Netko bi rekao, u žaru velike pobjede (nad Islandom...), netko drugi, a posebno gore spomenuti uzbuđeni sportaš, da je to tradicionalni zrinsko-frankopanski pozdrav, da se on uči u obitelji kao znak poštovanja prema domovini. I pritom, naravno, mislio da će njegovi prijatelji iz zavičajnih klubova u Australiji biti ponosni na njega.
"Viva il Duce" nije fašistički pozdrav, dragi moji čitatelji, već poziv na slavu rimskih vojskovođa koji su, po definiciji, morali zapovijedati s barem dvije legije. Uostalom, u jednom su razdoblju i Garibaldija oslovljavali s tom titulom! "Eia, eia alala'" nije ratni uzvik crnokošuljaških aroganata, ignoranata i nasilnika, već tradicionalni, štoviše arhaični pozdrav, kojeg je upotrebljavao i veliki pjesnik Giovanni Pascoli u XIX stoljeću. Zato kapetan talijanskih nogometaša Pirlo često uzima mikrofon organizatoru, i urliče Zapadu, Istoku, Sjeveru i Jugu "Duce, Duce", dok mu publika ushićeno odgovara "Eia eia alala'", u literarnom zanosu.
"Führer", to svi znamo, određuje vođu, a posebno neke vojne činove u njemačkoj kraljevskoj vojsci, koji nisu imali dovoljnu kvalifikaciju za trajno zapovjedništvo. Tako, zapovjednik satnije, zvao se Kompaniechef, ali vršitelj dužnosti, odnosno, čovjek koji nema dovoljno visok čin da stalno zapovijeda, Kompaniefürer. Danas je riječ führer gotovo potpuno izbačena iz njemačkog jezika.
Zato, kada veliki Klose na stadionu uzviče "Mein Führer", svi misle na v.d. komandanta bataljuna iz daleke prošlosti, i oduševljeno odgovaraju "Heil, Führer".
Naravno, takvi ispadi Pirlu i Kloseu ne bi nikada pali na pamet (za neke druge ne stavljam ruku na vatru). Ali, s paradoksom mozemo i nastaviti: da je Šimunićev pozdrav i bio ustaški, što onda? Ustaša je stara hrvatska riječ za pobunjenike, ustanike, i UHRO (tako su se zvali, ako ne znate ustaško-hrvatska revolucionarna organizacija), nije bila skupina, jedno vrijeme legalnih, kriminalaca, već samo odgovor na srpski državni teror. I, iznad svega, nije bila fašistička, kao što mi je prije puno godina odgovorio vrli zastupnik HČSP-a u Saboru i slobodnog interpretatora povijesti, Ivan Gabelica.
Fašizam i nacizam nastali su na diskriminaciji, to stoji u njihovom programu. Za razliku od komunizma, koji je postao nasilan (što ga, naravno ne ekskulpira, dapače može biti i otežavajuća okolnost), i zato proizveo bezbroj podjela u svojim redovima, gore spomenute ideologije su zločinačke u začetku, u samim namjerama i u projektu. Ustaše, četnici i veliki broj drugih nacionalnih marionetskih i terorističkih organizacija u Europi, bili su ne samo fašisti i nacisti, već i njihove revne sluge, i vršitelji poslova koji su se čak i njima gadili.
Zato, kada Joe Šimunić, iz neznanja, ideologije, kućnog odgoja ili osobne ograničenosti urla poziv "Za dom", koji je pratio Židove, Rome, Srbe i neposlušne Hrvate u Jasenovac, najgore što možemo napraviti je da taj čin relativiziramo.
I kada stadion, uglavnom siva zona hrvatskog društva, na to odgovori "Spremni", vrijeme je da se probudimo iz tisućljetnog sna, i da, napokon trijezno, motrimo nad stanjem hrvatskog društva! (Furio RADIN)