Povod ovoj kolumni je naširoko objavljena vijest da, prema najnovijim psihološkim istraživanjima, fotografiranje "zaglupljuje". Preciznije, na osnovi testiranja prije i poslije obilaska muzeja, s fotoaparatom i bez njega, potvrđeno je da "škljocanje" smanjuje razinu opažanja i bitno reducira količinu zapamćenih detalja. Drugim riječima, cijela serija istraživanja da bi se potvrdilo ono što je Umberto Eco odavno tvrdio, čak od 1961., nakon jednog putovanja u Francusku: da ako puno fotografiraš, ne vidiš!
Eksperimentalna je znanost, kao što bi trebala biti pravda, spora, ali dostižna i često trebaju decenije da se potvrde teorije ili intuicije. Dokazivanje postojanja tzv. božje čestice u fizici, i put koji je taj proces morao proći, predstavlja ekstremni dokaz ovakvoj tvrdnji. Napokon, vicevi o Japancima koji sve snimaju odavno kruže Europom, sumnjalo se da ništa ne opažaju.
Nekako je bilo i logično da ako ne vidiš, onda nemaš niti materijala o čemu misliti. Ako ne misliš danas, ne misliš ni sutra, onda ti to prelazi u naviku i povratno utječe na razvoj intelektualnih sposobnosti. Trebali smo samo čekati znanstveni dokaz.
Činjenica je, međutim, da su Japanci u najmanju ruku inteligentni kao i ostali narodi, ako ne i više. Kladim se također da su i pripadnici drugih naroda koji stalno fotografiraju pametni kao i svi drugi. U čemu je, onda, stvar?
Čini se da je problem u brojkama. Svjedoci smo, posljednjih godina, enormnog povećanja fenomena fotografiranja, od kada je fotografija postala digitalna, i posebno od kada se dovoljno oštre snimke mogu dobiti jednostavnim mobilnim telefonom i razmijeniti Facebookom, Instagramom, jednostavnim e-mailom ili SMS-om. Sve to u desetak sekundi. Sada pomnožite milijarde mobitela sa stotinama snimki i dobit ćete enorman broj fotografija koje svakodnevno kruže svijetom, stvarajući sasvim novi privid stvarnosti.
S jedne strane, svi slikaju mnogo, i na taj način, valjda, opažaju lošije, jer samo arhiviraju, a s druge, toliki broj memoriziranih i društveno dijeljenih trenutaka mora nužno stvarati jednu paralelnu realnost s dodatnim problemima koji se, najjednostavnije, mogu definirati kao neograničeno zadiranje u privatnosti drugih osoba.
Znači, fotograf sve manje percipira, što znači da sve neodgovornije pristupa okolini i sve više dijeli u društvu takva, neodgovorno fotografski bilježena, opažanja. Problem nije u zaglupljivanju, jer čovjek, na kraju, ovlada novim tehnologijama i informacijama koje mu pružaju, od telefona do televizije i interneta. Sigurno je da nas je pismo, u prošlosti, oslobodilo potrebe za memoriziranjem nekih detalja, koji se od tada jednostavno zapisuju, a vatra i bubnjevi, kao sredstva komunikacije na daljinu, zatomili su neke druge, možda telepatske, sposobnosti.
Ali, ono što pismo, a danas novi mediji pružaju u količini i raznolikosti informacija i u njihovom dijeljenju, stvara jedan sasvim novi i informacijama neizmjerno bogatiji svijet.
Nekada sam, kao adolescent, bio sportski reporter za jedne dnevne novine i fotografirao boksače i bicikliste s tada modernim, a danas arheološkim Canonom, zatim sam razvijao film, pa slike, osušio ih i poslao autobusom za Rijeku. Sigurno sam imao sve vrijeme ovoga svijeta da mislim o slikama, percipiram sve detalje i odgovorno ovladam kontekstom i ne zadirem u privatnost snimljene osobe. Danas bi to bilo nemoguće, poslao bih nekoliko stotina slika u par minuta, od kojih neke neugodne za osobe koje su na fotografiji i sasvim izvan konteksta, a dio toga bio bi objavljen gotovo odmah u internetskom izdanju ne mareći previše za detalje.
Dva svijeta, dakle, dijeljena revolucijom koja se, ne bez razloga, zove informacijskom. Na jednu stranu konzervativci, koji u novoj stvarnosti vide samo nedostatke, a na drugu progresivci, koji percipiraju uglavnom prednosti. Između bi trebali biti razboriti, koji će vam reći: ljudi, gledajte više i slikajte manje i kreativnije. Ne znam hoće li vam inteligencija rasti, ali sigurno ćete sebi i drugima stvarati manje problema. A to nije glupo. (Furio RADIN)