Životinje za vrijeme reprodukcije i političari uoči izbora polude, i trebalo bi ih se kloniti, što je lakše kod prvih nego kod drugih. Kao što znate, dragi čitatelji, dobro poznajem taj svijet, u njemu sudjelujem već dvije decenije i u njemu sam, s više ili manje posljedica, do sada i preživio, što bi bilo nemoguće bez poznavanja njegovih osnovnih mehanizama funkcioniranja, štogod to značilo.
Predizborna je ludost, dakle, u osnovi mnogih osebujnih ponašanja političara: tada padaju nemoguća obećanja, predstavljaju se neostvarivi projekti, sastavljaju pragmatični - što često znači i bizarni - savezi i koalicije. I tada se spremaju političke prevare i, u ekstremnim slučajevima, izdaje.
U civiliziranom svijetu ne postoji osoba zdravog razuma koja ne osuđuje izdaju, sam Dante svrstava je u deveti i posljednji krug pakla, pod nadzorom Lucifera, rodonačelnika svih izdajnika.
Naravno, političar opravdava svoju izdaju, nalazi sve olakotne okolnosti, najčešće obrne tezu, nazivajući prevarantima sve ostale, slično kao one dvije gospođe koje, vozeći na autoputu u suprotnom smjeru, proglašavaju neodgovornim luđacima sve ostale vozače koji im bjesomučno šalju znakove upozorenja, s ispravne strane kolnika.
Tako izdajnik neizostavno postaje najveći branitelj teza novog gospodara, ne vidi suprotnost s onime što je do jučer govorio, ponaša se kao lutka na koncima kojima već sam komično manipulira, pokušavajući oponašati pokrete lutkara. Novi šefovi s političkim izdajnicima imaju najmanje posla; slikovito rečeno, oni se mogu odmarati s nogama na stolu, dok se njihova nova marioneta znoji u prekrajanju svojih stavova, nevješto ih kamuflirajući u nadi da će postati nešto novo i da će ih ljudi prihvatiti.
Dojučerašnji ljevičar može postati najvećim nacionalistom opravdavajući takav obrat domoljubljem, liberal može u sebi otkriti autokrata, regionalist može preko noći postati municipalistom, ne vidjevši u tome konceptualnu suprotnost i smrt prvobitne ideje. Da si naši izdajnici, međutim, daju malo truda i ponešto pročitaju, uvidjeli bi da su već u prošlosti pisali o njima, i čak bi u tome vidjeli prednosti, a ne samo moralni deficit.
Tako, imućni Grk i Makedonac Polibije, zarobljen od Rimljana, prelazi na njihovu stranu i postaje izdajnikom u zavičaju, ali zatim "cijenjen" u rimskom Senatu. Kao inteligentan i obrazovan čovjek, uvidjevši kontradikciju u svom ponašanju, postaje analitičar sebe samog i pokušava racionalizirati svoje ponašanje. Tko je izdajnik, pita se Polibije? Teško je zaključiti, odgovora sebi samome, jer ne može biti smatran izdajnikom onaj koji slobodno odluči napustiti jedno savezništvo i prijeđe u drugo jer su se okolnosti promijenile.
Machiavelli, suočen sa situacijom (ne samo) svoga vremena, u kojoj je bilo nemoguće razlikovati opće interese od onih privatnih vladara, ne pokušava amnestirati izdaju, koja ostaje amoralna, ali je pragmatično opravdava "višim" razlozima. Vladarova izdaja neće nikada postati plemenita, ali ako je nužna za opstanak na vlasti, on (izdajnik) će je morati "dobro obojiti". Ako je istina da cilj opravdava sredstvo, oportuno je da to samo sredstvo bude lakše probavljivo.
I, napokon, veliki francuski povjesničar Faust de Coulanges pita se je li moguća potpuna zamjena teza? Da izdaja postaje vrlinom? Kako uspijevamo naći nešto dobro u tako neciviliziranom činu kao što je izdaja? Ili, ako obrnemo tezu i pilu okrenemo na tupu stranu, je li izdaja toliko dvolična da u noj možemo naći i nešto "pozitivno"? I kako je moguće da počinitelj izdaje ne osjeća nikakvu krivicu?
De Coulanges navodi slučaj židovskog generala Josipa, koji je nakon što je 47 dana herojski uspijevao zadržavati Rimljane u Galileji, morao kapitulirati. Zarobljen, postaje prijatelj Tita, Vespazijanovog sina i pokušava nagovoriti "svoje" Židove na predaju Jeruzalema, jer prepoznaje vojnu superiornost Rima i boji se tragedije. Branitelji ga ne slušaju i nastaje veliki pokolj stanovnika i Jeruzalema, palež i rušenje Hrama i, za židovstvo, gubitak svog političkog, religioznog i kulturnog središta za sljedeća dva milenija. Josip odlazi u Rim i postaje Tito Flavije, rimski povjesničar, koji je u svojim djelima branio čast židovstva i kojeg su, u sljedećim stoljećima, rabini hvalili.
Zaključujem ovu prigodnu raspravu svojevrsnim naravoučenjem: domaći izdajnici, nemojte se obeshrabriti, nije sve izgubljeno. Trudite se opravdati vaš novi izbor, nemojte se dati zbuniti onima koji vas proglase izdajnicima. Situacija je kompleksna, i uvijek ćete naći nekoga tko će vas razumjeti. Ljudi smo! (Piše Furio RADIN)