Zamislite da vam danas, u vrtiću vašeg djetinjstva, netko preda koferčić pun vaših crteža, uspomena, imena vaših prijatelja i prijateljica, prvih napisanih slova i riječi, zapažanja "teta", ali i vaših roditelja i nonića o vama, vrtiću, o svijetu u kojem ste se kretali.
Kofer koji vas je pratio od jaslica do ulaska u školu, svojevrsni "database" koji je koristio isključivo vašem razvoju, koji ste svaki dan iz vrtića nosili doma, a sutradan vraćali u vrtić, a njegov sadržaj bio dostupan samo vama, obitelji i vašoj odgajateljici. Koji nitko nije zloupotrebljavao, a koji je svaki dan bio bogatiji za nešto novo.
Prije nego vam kažem zašto pričam ovu priču dozvolite mi, uz malu dozu narcizma, da vam ispričam što bi sadržavao moj vrtićki koferčić, da sam ga kojim slučajem imao.
Moj je vrtić bio između Stoje i Verude, u onoj crvenoj zgradi iza osnovne škole koja i danas postoji. Ne mogu se pohvaliti da sam pohađao istu predškolsku ustanovu kao i moj otac. Njegov je vrtić bio u podnožju brda, par stotina metara zapadnije od mog, a na žalost uništen je od savezničke avijacije u Drugom Svjetskom ratu. Progutala ga je "prijateljska vatra". Ostale su, još godinama, samo stepenice.
Svako bih jutro krenuo s Baraka, također punih ratnih ruševina, gdje sam preko tjedna boravio kod none. Uvijek s prijateljicom Dinom, zapravo mojim prvim prijateljem, onim koji ti ostaje prijateljem cijelog života. Vrtića sam se bojao, jer je bio na jeziku koji nisam razumio (talijanski su vrtići otvoreni tek kasnije), tako da smo prema njemu kročili puževim korakom, redovito kasnili i, ako smo imali sreće, naišli na zatvorena vrata i vratili se kući.
Na uzvisini ispred naše zgrade, one izdvojene ispod nekadašnje "Katramere" i gostionice Parenzane, ili "Siore Gigie", none književnice Nelide Milani, igrali bi igre koje danas više ne postoje: triju, sčinke, figurine (sličice, najprije one sačinjene od kutija šibica, kasnije od slika životinja i nogometaša), pee (pljoske, uvod u boće, koje su strogo bile za odrasle), razmjenjivali bi stripove koji su stizali od rodbine, još uvijek u prihvatnim kampovima u Italiji. I, napokon, radili vitrine, male izloge od obojenog stakla, cvjetića, komadića tkanine, koju špekulu, po mogućnosti oštećenu. Skrivali bi ih pod zemljom, na tajnim mjestima. Dina je bila puno kreativnija od mene, ali ja sam se pravio da sam bolji, tako da je bilo jasno da će ona postati arhitekticom a ja političarom. Ako bi netko mogao zaviriti u naše, još nepostojeće, "valižice", mogao bi vidjeti sve te šćinke, vitrinice i figurine, crteže s kojom crvenom zvijezdom više nego što je djetetu trebalo, ali i roditeljsku brigu, duhovnu mnogo prije nego materijalnu. I saznati puno o nama i o našem jednostavnom, raznolikom, esencijalnom, ali nikako siromašnom životu.
Ovih dana ravnateljice vrtića Rintintin iz Pule, Paperino iz Poreča i Girotondo iz Umaga lansiraju projekt dječjih "valigetta", koje predstavljaju prvo prikupljanje podataka o djetetu s jedinim ciljem da se detektiraju njegovi emotivni, kreativni i intelektualni potencijali, u suradnji s obitelji, odgajateljima, prijateljima i općenito sredinom u kojoj se dijete kreće. Vjerujem više intuitivno nego spoznajno, tri vrtića se, na taj način, uklapaju u nove horizonte razvojne psihologije.
Društvene mreže, kao što su Facebook, Twitter, Instagram pružaju obilje informacija o mladom pojedincu, koje uglavnom postaju plijenom marketinških lisaca.
Neosporno je, međutim, da se takav, kao što ga psiholozi zovu, "Big Data", može koristiti i u plemenite svrhe, kao što je pružanje znanstvene pomoći razvoju djeteta. U skoroj budućnosti, podaci koji se nalaze na internetu, poslužit će psihologu, pedagogu i nastavniku boljem pristupu obrazovanju mladog pojedinca. Onoj edukaciji koja ne polazi više od potrebe da nešto ugura u glavu već, napokon, da iz tog istog mozga što više dobroga izvadi.
Predškolsko dijete, na sreću, ne koristi društvene mreže, barem za sada. Zato će nam taj mali dječji koferčić, longitudinalno i sustavno, pružati neophodne informacije o ovom prvom, za psihoanalitičare najvažnijem, razdoblju u životu pojedinca.
Uz uvjet da se ne štedi u zaštiti privatnosti i osobnosti djeteta, jedan dan će naši unuci moći zaviriti u svoje male škrinjice s blagom, reminiscencije na ono razdoblje kada je budućnost neizdrživo daleko, a prošlost ne postoji. Ono doba kojemu se možemo vratiti samo u snovima, sada kada prošlost itekako postoji i kada je budućnost nepodnošljivo blizu. (Furio RADIN)