Svatko smatra da je njegova tragedija najveća, od partizana do ezula, od Jasenovca do Bleiburga, od Srebrenice do Vukovara. Možemo relativizirati svaku istinu, možemo ih usporediti, amplificirati ili umanjiti, ali na kraju ostaje činjenica da je svaka od njih apsolutno zlo, nakaradnost ljudskog uma i kriminalni čin, tako da moramo shvatiti da svatko svoj rat smatra najtežim, a često i jedinim.
Kao što je rat nastavak politike drugim sredstvima, tako i politika može postati produženi i ritualizirani rat, ako interesi to zahtijevaju. Tako smo u posljednje vrijeme svjedoci ne samo velike zabrinutosti širokih slojeva hrvatskog stanovništva za uvođenje ćirilice u Vukovaru, već i straha da će posebno školovanje za Srbe zadržati duboke etničke podijele u tom gradu. To su u Uredu Predsjednika Republike rekli i gradonačelnik Vukovara, zapanjen reakcijama na pokušaj spajanja dva dječja vrtića, ministar obrazovanja koji je zaključio da različitost školstva služi zbrinjavaju za tehnički višak i ministar branitelja koji je izjavio da će s takvim školstvom doći do međuetničke integracije za 700 godina. Svi od reda iz političke ljevice? Što bi bilo da su nacionalisti?!
Mediji su, naravno, naglasak stavili na nalaz istraživanja da 78 posto Hrvata i 86 posto Srba u Vukovaru smatra da je odijeljeno školovanje velika prepreka za međuetničku integraciju i, naravno, potpuno previdjeli rezultat tog istog ispitivanja da je 68 posto učenika u nastavi na srpskom jeziku i 75 posto njihovih roditelja te 71 posto učenika u nastavi na hrvatskom jeziku i 55 posto njihovih roditelja podržalo ovakav oblik školovanja. Novinari i političari nisu jedini odgovorni za takvo čitanje rezultata istraživanja: sami autori, valjda u humanističkom nastojanju da interpretiraju spajanje kao vrijednost i odvajanje kao potencijalni izvor konflikta, vodili su nas kroz istraživanje namigujući nam sve očitije na jednu stranu, tako da je i sam Predsjednik Republike u jednom
trenutku intervenirao i naglasio važnost biranja jednog od tri modela: A - potpuna nastava na jeziku manjina, B - odvojeno učenje predmeta s područja nacionalne kulture i C - njegovanje materinjeg jezika i kulture. ?Opredijelite se slobodno i bez predrasuda,? jasno je rekao Ivo Josipović.
Govorio sam i ja, i naglasak stavio na činjenicu da je spajanje cjelokupne nastave sigurna garancija etničke asimilacije, a parcijalno djelomična garancija stapanja nacionalnih identiteta, te da će jedna manjina, želi li sačuvati svoj identitet, imati i svoje školstvo. I opet sam dao istarski primjer, nastao u vrijeme kada međunacionalni odnosi nisu bili ovi današnji, kada su Talijani optirali, ako se tako može reći, za Italiju, i kada nije bilo rijetko čuti da bi se Talijani trebali vratiti otkud su došli. Dakle, nismo gradili međuetničke odnose svirajući klavir i mandoline i spavajući na pernatim jastucima, već u kontekstu poslijeratne etničke napetosti. Školstvo je bilo zasebno u školama na hrvatskom (hrvatsko-srpskom) i na talijanskom jeziku, osim - u srednjim školama - za fizički odgoj i predvojničku obuku, što znači da se mi muškarci s djevojkama nismo uopće, u školama, družili, a s muškarcima samo na predmetima koji su naglašavali kompeticiju, puno više nego kooperaciju. Dakle, o spajanju nam je škola govorila samo teorijski i ideološki, u sklopu onog bratstva i jedinstva kojeg smo slušali na pola lijevog uha, uostalom kao i većinu drugih predmeta, jer je škola, tadašnja i današnja, upravo takva: odvojena od života kao što je naša, Mliječna staza, daleko od ostalih galaksija.
Tko je, uostalom, mogao nas djecu, s nogometnom loptom umjesto glave, uvjeriti da se ne igramo s djecom ostalih nacionalnosti? Tko je mogao spriječiti, u srednjoj školi, da djevojke iz naše škole gledaju dečke ostalih jezičnih skupina (za koje su se poslije uredno i udale), a nas da jurimo Hrvatice, Srpkinje, Slovenke još prije turističke ere, kada smo naše vidike proširili na cijelu Europu? Koja je sila nas mlade Puležane svih rasa i vjera mogla zaustaviti u našem pohodu na pulski korzo, na Giardine, navečer u Uljanik (malo starije u Circolo)? Zar smo birali nacionalnost kada smo vodili curu na Kaštel na prvi poljubac? Možda su današnji istraživači, političari i novinari svoj životni horizont limitirali, u mladosti, na školu, ali čisto sumnjam: vjerojatnije svi zajedno, danas, manipuliraju i politiziraju, čak i oni u dobroj vjeri. Mlade ljude nitko ne može zaustaviti kada priroda zove, a rijetki su oni koji gledajući djevojku
ili dečka sa svim fizičkim i mentalnim atributima na mjestu, pitaju za nacionalnost i vjeru. A ako postoje, treba ih zaobilaziti u velikom luku.
Stavimo napokon stvari na svoje mjesto, i recimo: Vukovar je doživio tragediju, ali naš je grijeh da smo ga odavno morali rekonstruirati, materijalno i duhovno. Poštujući one koji su doživjeli osobnu tragediju i koji neće nikada moći zaboraviti, dajmo mladima priliku da idu dalje. Posebno školstvo u tome ih sigurno neće zaustaviti, a pridonijet će zadržavanju jednog od gradskih identiteta. Kao što Istru koju poznajemo i volimo ne možemo definirati bez udjela hrvatske i talijanske kulture, tako se Vukovar ne može shvatiti bez hrvatskog i srpskog identiteta. (piše Furio RADIN)