Vrijeme je sjećanja na shoah, biblijsku razarajuću oluju, destrukciju onih koje se smatra drugačijima od nasilno određenog standarda.
Dan Holokausta, 27. siječnja, Zagreb. Kada se, izvan svakog protokola, nađeš ispred visoke palete jasenovačkih cigli, a blizu tebe stoji kolega s jednostavnim buketom cvijeća u znak sjećanja na žrtve zloglasnog logora uništenja, duboko osjećaš značenje shoaha, enormne katastrofe. Izgube se tri dimenzije zagrebačke instalacije opeka na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, i ostaje samo četvrta: vrijeme. Židovi, Romi, Srbi, Hrvati komunisti, ljudi drugačiji po rasi i svjetonazoru, ali i seksualnom opredjeljenju i vjeri, jer su žrtve projekta konačnog uništenja bili i homoseksualci, Jehovini svjedoci i pentekostalci. Svi su zaustavljeni u djeliću vremena koji možete sami odabrati, u stotinjak kvadrata omeđenih pravilnim, europski izračunatim, kubičnim mjerama golih slavonskih cigli iz godina između 1942. i 1945. sakupljenih na ruševinama jedne građevine s tog najvećeg ustaškog koncentracijskog logora i složenih u samostojeće paletne konstrukcije. One su original, tako da ne moraš imati naročitu maštu. Zlo je tu, možeš ga dirati, nitko te neće ometati. Rekao bi moj prijatelj, iskreni vjernik i katolik: đavo postoji, on je svugdje, treba ga samo prepoznati na vrijeme. I ljubav je, naravno, tu blizu, ali nemojmo se zavaravati, ona nije uvijek dobra ili sveta: možemo se zaljubiti i u zlo, kako inače tumačiti masovnu zadojenost totalitarnim ideologijama?
U svom sam životu slušao svjedočanstva preživjelih iz logora smrti: Dachaua, Mauthausena, Jasenovca i drugih. Njihove će riječi neobrisivo ostati u mojoj svijesti. Ali sreo sam i logoraša izvan uobičajenih mjerila i gabarita, kontroverznog, za nekoga renegat, za neke druge žrtva svih totalitarizama, u koje se zaljubljivao i razočaravao. Bio je zatočenik Staljinovih sibirskih logora i Pavelićevog Jasenovca. Bio je komunist, trockist, antikomunist, za mnoge antisemit, ali zatočen sa Židovima, no i atipični simpatizer ustaškog režima, čak i nakon puštanja iz logora. Njegovo je ime Ante Ciliga, bio je Istrijan s dovoljno godina da bude proganjan od prvog fašizma, sudionik Proštinske pobune, komunist proganjan od sovjeta i zatočen od staljinista, od kojih se spasio zahvaljujući talijanskoj putovnici. Onoj istoj putovnici koju, kao Hrvat, nije htio koristiti u domovini kada su ga strpali u vagon za Jasenovac.
Upoznao sam Ciligu na dan njegovog povratka u Hrvatsku, 1990., jer je htio da ga na aerodromu dočeka možda jedina osoba kojoj je, u tom trenutku u Zagrebu, vjerovao: slikar Quintino Bassani, Labinjan, moj prijatelj i vjenčani kum. Bili su se sprijateljili u Rimu, mnogo godina ranije. Tako smo se, svi zajedno, našli u malom salonu hotela Dubrovnik, na konferenciji za medije s jedva par novinara. Zajedno s njegovateljicom, prijateljem Quintinom, novinarima i obaveznim promatračima raznih profesija, bilo nas je jedva 10. Toliko o njegovom dočeku nakon gotovo pola stoljeća izgnanstva u Francuskoj i Italiji: zapravo nikoga nigdje!
To, naravno, nije spriječilo Ciligu, koji je imao više od 90 godina, bio slijep i gotovo gluh, da više od tri sata govori o svom zanimljivom životu i odgovara na pitanja novinara i prisutnih. Kao što je poznato, manje od dvije godine nakon toga umro je u staračkom domu u Klaićevoj ulici u Zagrebu.
Zašto sam od svih potresnih sudbina preživjelih iz Jasenovca izdvojio Ciligu, koji je u logoru bio privilegiran, koji se nije priključio antifašističkom otporu, i koji je pisao u Pavelićevim tiskovinama, čak i nakon puštanja iz Jasenovca?
Odabrao sam ga jer je njegov opis onoga što se događalo u Jasenovcu, u knjizi "Sam kroz Europu", ali i onog popodneva kada sam ga slušao u Zagrebu, toliko plastično potresan, da je u meni ostavio snažan osjećaj nelagode i gađenja. Ciliga ne mora biti po volji ni desnici ni ljevici, ali nitko mu ne može osporiti iskrenost. Kada se apstrahiraju neki, posebno za Židove, uvredljivi dijelovi knjige, ostaju dva poglavlja u kojima se – kao kad danas stojite pred ciglenim instalacijama na Trgu žrtava fašizma – vrijeme zaustavlja i Zlo razulareno vlada jednim prostorom u kojem je nestalo sve što je humano i moralno. Taj se prostor ljudske podsvijesti zove shoah. (Furio RADIN)